Trebamo li se brinuti zbog sve većeg broja CCTV kamera po gradu?

Ako ste imali prilike biti u nekom nadzornom centru za praćenje kamera po gradu, vjerovatno bi vam brzo dosadilo gledati slike koje se prenos u živo. Deseci monitora prikazuju uglavnom svakodnevne aktivnosti, poput ljudi koji voze bicikle u parku, čekaju autobuse, ulaze i izlaze iz dućana, telefoniraju na mobitelu, šalju poruke, razgovaraju s prijateljima i sve uobičajeno što možemo i sami vidjeti u bilo koje djelu urbane sredine.

Tako je bilo gdje u svijetu. Trend postavljanja kamera u urbanim sredinama, nezaustavljivo raste, i čini se da je sve manje dijelova grada gdje možete zadržati svoju intimnost. Nadzorne kamere se postavljaju iz dana u dan i nisu više privilegija nekih “posebnih” lokacija, poput banaka, javnih institucija i vladinih ureda.

Međutim postavlja se pitanje je li ovoliki broj nadzornih kamera ugrožava moj integritet i osobnost u bilo kojem pogledu? Mnogi će na ovo pitanje odgovoriti potvrdno. I to nije nimalo iznenađujuće, s obzirom kako se riječ nadzor ne veže uz pozitivne slike u ljudskom mozgu.

Nema nimalo sumnje da uvođenje nadzornih kamera ima pozitivne učinke u odnosu na ulični kriminal. Jer često puta te nadzorne kamere nude “prvi pogled na otkrivanje osumnjičene osobe… što može pomoći u policijskim istragama te ih usmjeriti u pravom smjeru”.

Međutim, za većinu ljudi, nadzor ne znači i povećanu sigurnost, nego gubitak privatnosti i kršenje građanskih sloboda. Proizvodnja CCTV kamera i tehnologija prepoznavanja lica je u procvatu, te raste iz dana u dan. Tako na primjer BBC prenosi informacije da samo u Velikoj Britaniji na svakih 11 osoba, dolazi po jedna CCTV kamera.

Sve zemlje s najmanje 250.000 stanovnika koriste neki oblik AI nadzornih sustava za nadgledanje svojih građana, kaže Steven Feldstein iz američkog istraživačkog centra Carnegie. A na tom tržištu dominira Kina, koja čini 45% globalnog prihoda u tom sektoru. Većin nas nikad nije čula za Kineske tvrtke poput Hikvision, Megvii ili Dahua, ali budite sigurni da su njihovi proizvodi, vrlo vjerojatno, instalirani u vašoj blizini.

Jedno mjesto koje nudi zanimljiv uvid u to kako je Kina brzo postala nadzorna supersila je Ekvador. Južnoamerička država kupila je od Kine cijeli nacionalni sustav video nadzora, uključujući 4 300 kamera. “Naravno, zemlja poput Ekvadora ne bi nužno imala novac za plaćanje takvog sustava”, kaže novinarka Melissa Chan, koja se specijalizirala za izvještavanje o međunarodnom utjecaju Kine.

“Kinezi su Ekvadoru ponudili suradnju s kineskom bankom, koja je sprema dati im zajam. To im je uvelike pomoglo da probiju put. Koliko sam upoznata, Ekvador je Kinezima obećao naftu, kao polog za sve kredite, u slučaju da ih ne budu u mogućnosti vratiti.” Kaže kako je u cijelu priču bio uključen i kineski vojni ataše u Quitu. Jedan od načina gledanja na to nije samo fokusiranje na tehnologiju nadzora, nego i na “izvoz autoritarnosti”, kaže ona, dodajući da “neki tvrde kako su Kinezi daleko manje diskriminirajući u odnosu na ostale s kojima su vlade voljne raditi”.

Jasno je da je Kina ovu industriju zaista učinila jednim od svojih strateških prioriteta, a država je mogla stajati iza njezinog razvoja i promocije. U Carnegieju, Steven Feldstein vjeruje da postoji nekoliko razloga zbog kojih su AI i nadzor toliko važni za Peking. Neki su povezani s “duboko ukorijenjenom nesigurnošću” oko dugovječnosti i održivosti Komunističke partije Kine.

“Jedan od načina da se pokuša osigurati nastavak političkog opstanka jest traženje tehnologije za provođenje represivne politike i suzbijanje stanovništva da izrazi stvari koje bi izazivale kinesku državu”, kaže on.

Ipak, u širem kontekstu, Peking i mnoge druge zemlje vjeruju da će AI biti ključ vojne superiornosti, rekao je. Za Kinu je “ulaganje u AI način da se osigura i održi njegova dominacija i moć u budućnosti”. Bilo kako bilo odgovor na pitanje o zabrinutosti sve većeg broja nadzornih kamera u našem susjedstvu i nije baš tako jednostavan. Naravno kamere imaju i humanu upotrebu, ali mogu postati i oruđem nadzora i na neki način oduzimanja osnovnih ljudskih prava. Sve je stvar tko će ih korisititi i u kakve svrhe.

Piše: A.M.