Robocop: Rogue City nova je igra, koja pripovijeda priču o robotu i policajcu, Alexu Murphyju. Ova narativna pucačina u prvom licu ima puno poštovanja prema filmovima i dobro razumije svog protagonista, što se vidi i po načinu humora i po načinu na koji sama igra funkcionira.
Uglavnom igra je vrlo zabavna pucačina, koja nije samo to: u igri ćete imati priliku rješavati zagonetne, mnoštvo ”side-questova”, a igra ima i RPG elemente, što sve samo po sebi zvuči jako dobro i obećavajuće. No igra kao takva ima i svojih nedostataka, koje ne smijemo ignorirati. Robocop je ponovno u gradu i to je uglavnom nešto pozitivno. O čemu se točno radi, pročitajte u nastavku još jedne recenzije koja slijedi.
- Naziv igre: RoboCop: Rogue City
- Datum izlaska: prodaji
- Platforme: Windows, Xbox Series S/X, PS5
- Cijena igre za Steam: 34.99 USD
Priča smještena između 2. i 3. nastavka filma
Smješten između događaja RoboCopa 2 i 3, titularni kiborg prije poznat kao Alex Murphy ubrzo biva zauzet mnogim zadacima, koji uključuju borbu protiv različitih oblika zločina u Detroitu. Misteriozni lik poznat kao “Novi tip” ili ”The New Guy” okupio je vrhunske bande Detroita za izazivanje nove razine kaosa i pustoši. Policijski odjel je pod palcem krajnje nesimpatične korporativne marionete Maxa Beckera Omni Consumer Products (OCP), koji na RoboCopa i policiju gleda kao na neučinkovit relikt prošlosti. Bezbroj manjih tema iliti ”side-questova” privući će RoboCopovu pozornost, poput novinara koji njuška okolo i traži igračevu pomoć u razotkrivanju OCP-ovih tajni, terapeutskih sesija s liječnikom koji želi saznati što je ono što Robocopa pokreće, a tu je naravno i novi partner koji nije baš takav kao što se isprva možda čini.
Priča počinje klasičnom talačkom krizom, što je usput i trening misija, unutar koje ćete vrlo brzo savladati kontrole i naučit ćete kako sređivati negativce. No nakon početka, priča vrlo brzo postaje priča o lovu na počinitelja, koji je naravno, povezan s bivšim neprijateljem Robocopa. Srce priče, međutim, okružuje RoboCopovu stalnu odanost njegovoj partnerici Anne Lewis i dva nova prijateljstva: jedno se odnosi na doušnika, koji je usput i ovisnik o drogama po imenu Pickles, koji je pozitivac i odnosa s terapeutkinjom, koja je unajmljena kako bi obavila psihološke provjere i evaluacije našeg Alexa Murphyja u robotskom ruhu. Ona je isto pozitivka.
Uglavnom, igra dobro povezuje mnoge niti tijekom slaganja jednog velikog ruha priče. Iako igra ima svojih nedostataka, koji počinju itekako biti vidljivi kasnije u priči, Rogue City je bolji Robocop 3 od filma Robocop 3, a da ne govorimo za reizdanje Robocopa. Osim toga, zabavno je čuti glumca Petera Wellera kako reprizira svoju ulogu Robocopa. Izvedbe glasova drugih likova mogle su biti bolje, no nažalost, animacije će često izgledati dosta neprirodno, gotovo robotski, poput animacija našeg glavnog junaka, a to nije smjelo biti tako. Sinkronizacija usana je posebno loša i to je nekada jako vidljivo, što je naravno veliki minus, jer sam nekoliko puta zaista mislio kako da likovi komuniciraju telepatski ili kao da igra zapinje, a ne bi nikako trebala.
Robocop je na kraju dana pucačina i to je dobro, zar ne?
Robocop: Rogue City je na kraju dana pucačina i to bi trebalo biti dobro, jel tako? Odgovor na ovo pitanje ovisit će o tome koliko vam se sviđa Robocop kao igra, a to ćete vidjeti unutar nekoliko sati. Jer, Robocop je robot. To znači da ne može trčati, ni sprintati, kao što ste možda naviknuli u nekoj drugoj akcijskoj igri, točnije u svakoj igri koja nije ”point-and-click” likovi mogu trčati. No Robocop ne može. Pritiskom na tipku Shift, Robocop će malo brže hodati. To može biti zamorno ako iz jednog kraja grada pokušavate stići do drugog ili dok hodate prostranim ulicama Detroita. Trebat će vam jako puno strpljenja kako biste se naučili na Robocopovu ”brzinu”, a ako niste igrač ili igračica od strpljenja i ako samo želite trčati okolo u ”run-and-gun” načinu, onda vjerojatno ovo nije igra za vas.
Pucački dio igre je sve u svemu vrlo dobar. Ne savršen, ali jest vrlo dobar. Na primjer, imate mogućnost svojevrsnog automatskog ciljanja neprijatelja, koja može biti korisna, ali može biti i smetnja. Na primjer, kada se neprijatelj nalazi pored eksplozivnog predmeta, ako imate uključeno automatsko ciljanje, Robocop će uvijek ciljati prema tijelu neprijatelja, što je dobro, ali može i smetati, pogotovo ako igrate na računalu s tipkovnicom i mišem. Finesa radi, bilo bi dobro isključiti svako automatsko ili ”sticky” ciljanje.
Kasnije, kako budete u igru otključavali i unaprjeđivali svoje vještine, dobivat ćete nove mogućnosti i sposobnosti, što je naravno dobrodošlo. Neke od tih mogućnosti dodatno će vam olakšati situaciju u borbi, što je posebno poželjno kasnije, kada su borbe sve teže, a neprijatelji sve ”pametniji” i opasniji. Tu je i manevar trčanja koji vam daje prijeko potrebnu brzinu.
No u početku igre, dok ne otključate barem neke sposobnosti, stvari mogu izgledati čudno i u vama se može pojaviti osjećaj kao da ste puno toga propustili u igri, iako niste. Sefovi koje još ne možete otvoriti, tragovi koje još ne možete skenirati, utičnice za punjenje zdravlja, u koje se još ne možete uključiti. Znam da je namjena ovoga bila polagano otvaranje igraćeg svijeta, kako igrač napreduje, saznaje nove informacije i kako Robocop stječe sve više vještina. No ponekad ovakve stvari smetaju, pogotovo kada baš želite otkriti što se to nalazi u tim sefovima, koje ne možete otključati. Još.
Rješavanje ”side-questova” i istraživanje Detroita dva su dodatna obilježja novog Robocopa
Lutanje policijskom postajom između misija ili otvorenih središta igre, kao što je centar grada, vodi do sporednih misija koje stavljaju RoboCopa u bizarne, zabavne scenarije s nekim od najzabavnijih likova iz Detroita. Bilo da rješavate ubojstvo na reklamnom setu za kremu za sunčanje, tjerate huligane koji razbijaju boombox iz izloga ili izvodite “Ples robota” na zahtjev djeteta, u igri ćete obavljati svakojake neobavezne zadatke.
Nakon njihovog završavanja dobivat ćete nove takoreći iskustvene bodove, koje ćete onda moći upotrijebiti za razvoj i unaprjeđivanje novih vještina ili za otključavanje postojećih. Robocop: Rogue City ima dosta humora, što je opet nešto što nekim igračima možda može zasmetati. Meni iskreno nije. Drago mi je što igra nije klasična ”doom and gloom” igra, smještena u distopijskom gradu u kojem nema nade za bolje sutra, nego da se likovi znaju i našaliti. Robocop također.
Tu su naravno i izbori odgovora kod razgovora s NPC-evima.
Dijalozi vođeni izborom pružaju priliku da se predstavite kao strogi izvršitelj zakona, koji poštuje zakon bez obzira na sve ili kao empatičniji, nijansiraniji superjunak. Neki izbori dobro prikazuju dramu Robocopa, crno-bijelog dobročinitelja koji se suočava s moralnim nijansama sive, poput odabira podrške jednom od dva moralno upitna kandidata za gradonačelnika ili počinjenja ilegalne korporativne špijunaže za navodno ”javno dobro”. Odluke upravljaju pričom i likovima na različite načine koji se usmjeravaju u višestruke završetke koji se osjećaju primjereno isplativim, poput pomaganja ovisniku o drogama i doušniku koji nije u stanu u pronalaženju vlastite vrijednosti ili odlučivanju novinara hoće li izložiti vaše tehničke probleme ili ne.
Borba kao najbolji segment igre?
Borba protiv kriminala često znači da ćete morati, poput tenka, hodati ulicama Detroita ne bi li ste se borili protiv kriminalaca, koji vas zasipaju kišom metaka. Ono što se meni posebno svidjelo u igri jest to da ćete se u Rogue Cityju zaista osjećati kao tenk. Ne možete se sagnuti ili skloniti, ali ni ne trebate. Zašto i bi kada je Robocop dovoljno je izdržljiv da može apsorbirati na desetke metaka. I ovdje je sva zabava u biti.
Zamislite situaciju: na vas puca nekoliko negativaca. Vi jednostavno marširate prema njima, i nakon što dođete do njih uzmete jednog po jednog i bacate ih po ulici ili prostoriji. Ako želite možete ih i jednostavno potamaniti izdaleka, kako vama drago. Zbog svega ovoga osjećat ćete se snažno i moćno, ali neka vas ovo ne zavara. U težim borbama, što znači protiv većeg broja protivnika koji koriste snažnija oružja, neće baš biti dobro ako se odlučite na bezbrižan hod od jednog do drugog protivnika.
Borbe se ponekad mogu činiti kao nepoštene. Ovo posebno vrijedi kada se borite protiv ”bosseva”, koji su nerijetko pokretljiviji i bolje naoružani od vas, što znači da nećete smjeti samo izaći van iza zaklona i pucati, pa ”tko jači-kvači”, nego ćete morati iskoristiti sve vještine i znanja koja ste dotad stekli ne biste li ih pobijedili. No sve u svemu, pucački element, zajedno s RPG elementima, jedan je od najzabavnijih u igri. Primarno oružje, koje ima neograničeno streljiva, vjerojatno je oružje koje ćete najčešće koristiti. Postoje još neka oružja u igri, od kojih su neka dobra, a neka i ne baš. Sve u svemu, pucačkim elementima ne biste trebali biti nezadovoljni.
Zaključna riječ
Robocop: Rogue City ostvario je cilj s kojim je došao na tržište: donio nam je novu, modernu Robocop igru, koja je, kada se sve zbroji i oduzme, jedna jako dobra igra. Naravno, nije savršena, daleko od toga, postoje određeni nedostaci, no ako ste spremni zatvoriti oko na njih, čeka vas jedna sasvim solidna pucačina iz prvog lica s elementima RPG-a, mnoštvo zadataka koje trebate obaviti, sve u svemu solidna priča i povratak u robotsko odijelo našeg junaka, koji se ponovno ima priliku boriti protiv zločina na ulicama Detroita.
Piše: Z.K.
Jako dobra igra??? Nezavršeni demo jako loše optimizacije, tragikomične grafike i smiješne priče. Što je još gore, ova igrica koristi novi Unreal 5, a izgleda kao da je rađena za Playstation 3, odnosno za računala od prije 10 i kusur godina. Animacije su izgleda radila djeca, a borba/napucavanje djeluje kao vježba na poligonu. Sve u svemu, tipičan primjer što se događa u svijetu igara zadnjih godina: svi bi se htjeli obogatiti preko noći i onda žure izbaciti bilo što, pa makar i loše i nedovršeno.