U današnjem svijetu gdje tehnologija napreduje doslovno iz mjeseca u mjesec, sve veći broj korisnika zavolio je bežičnu tehnologiju. Jedan od razloga toga jest taj što korisnici vole brz i siguran prijenos podataka s jednog uređaja na drugi, a upravo je to ono nešto što bežična tehnologija pokušava osigurati. Sigurnost, pouzdanost i brzina prijenosa tri su najvažnije stvari kod prijenosa podataka i nešto što svatko onaj tko se zna i želi služiti ovakvom tehnologijom želi.
Danas postoje dvije vrlo pouzdane vrste ili da tako kažem tipa prijenosa podataka na bežičan način. Radi se o NFC-u i Bluetoothu. Jedno od obilježja koje povezuju ove dvije bežične tehnologije jest to da se one koriste za prijenos podataka između dva uređaja, koji se nalaze relativno blizu jedan drugome. Obje vrste tehnologije i NFC i Bluetooth korisnicima osiguravaju pouzdan način komuniciranja i prijenosa podataka između tih dva uređaja. No, izuzev toga, NFC i Bluetooth se jako razlikuju jedan od drugoga. O čemu se točnije radi te koja je razlika između Bluetootha i NFC-a pročitajte u nastavku ovog članka.
Što je NFC?
NFC je kratica od naziva ”Near Field Communication” (ili na hrvatskom ”komunikacija unutar područja kratkog dometa”). Radi se o bežičnoj tehnologiji uz pomoć koje se dva uređaja mogu povezati. Sve što korisnik treba učiniti kako bi povezao dva uređaja preko NFC-a jest približiti ih i uključiti NFC mogućnost na oba uređaja.
Jeste li znali da postoje dvije vrste NFC uređaja? Jedan od uređaja je aktivan, dok je drugi pasivan. Glavna razlika između ove dvije vrste uređaja je u tome što pasivan uređaj ne procesuira podatke koje šalju drugi NFC pošiljatelji. On se samo može spojiti na aktivan uređaj. Neki od pasivnih NFC uređaja su recimo kartice koje se koriste prilikom ovlaštenog ulaska u uredske prostorije ili čipovi za identifikaciju pasa.
Za razliku od pasivnih uređaja, aktivni uređaji imaju mogućnost slanja i primanja podataka. Takve vrste uređaja su recimo terminali za plaćanje, pametni telefoni i pametni satovi. Aktivni uređaji su takvi uređaji kojima korisnik može ostvariti pristup pomoću za to određene aplikacije (kao što je recimo aplikacija za plaćanje).
NFC noviji od Bluetootha
Ako ćemo razmatrati koja je od ove dvije vrste tehnologija prva nastala, ovo je lako za odgonetnuti; NFC je noviji, unatoč tomu što se tehnologija koja se koristi za NFC starija. Naime, NFC uređaji za komunikaciju odašilju radio valove i pritom koriste ”RFID” ili identifikaciju pomoću radio frekvencija. NFC dodatno poboljšava bežičan oblik komunikacije slanjem podataka u oba smjera (ne šalje ga samo u jednom smjeru, što je prvenstvena namjena originalne tehnologije).
Koji su ”nedostaci” , a koje su prednosti NFC tehnologije?
Jedan od najvećih nedostataka NFC tehnologije leži u tome što tu tehnologiju korisnici mogu koristiti samo onda kada se njihovi uređaji nalaze u udaljenosti od deset centimetara jedan od drugog. Što je veća blizina tim bolje, jer je manje smetnji i komunikacija između tih uređaja može biti bolja.
NFC uređaji rade na frekvenciji od 13.5 MHz. U usporedbi sa Bluetooth tehnologijom, sam prijenos podataka je vrlo spor (jer je maksimalna brzina prijenosa samo 425 kilobita po sekundi. No ono što je velika prednost NFC-a jest ta što se uređaji mogu vrlo brzo spojiti koristeći tu vrstu tehnologije. Iz tog razloga NFC je idealan za aktivnosti, kao što su mrežno plaćanje. Druga prednost NFC-a jest ta što u usporedbi sa Bluetoothom NFC koristi puno manju količini tehmologije. Jedina situacija kada NFC ”povlači” više energije jest onda kada se NFC tehnologije koristi za uparivanje pasivnih uređaja.
Bluetooth – prva vrsta brzog i bežičnog prijenosa podataka
Bluetooth je ustvari bila prva vrsta bežičnog načina prijenosa podataka. Radi se o radio prijenosu podataka koji je razvijen 1989. godine. Kako bi korisnici mogli koristiti Bluetooth, potrebno je upariti dva uređaja na bežičan način. Bluetooth je jedan od najjednostavnijih načina prijenosa podataka između dva uređaja. Ipak, Bluetooth je (pogotovo u počecima) bio sklon različitim greškama.
Danas se Bluetooth nalazi u gotovo svakom elektroničkom uređaju. Pametni telefoni, prijenosna i stolna računala, igraća oprema, bežične slušalice, zvučnici- svi ti uređaji se mogu spojiti uz pomoć Bluetooth tehnologije.
Prilikom spajanja jedan uređaj preuzima ulogu glavnog uređaja i može se spojiti sa čak sedam dodatnih uređaja. Slično kao i NFC niti Bluetooth se ne može koristiti na dužu udaljenost, ali je situacija ipak bolja nego kod NFC-a. Uređaji se preko Bluetootha mogu spojiti na udaljenosti do deset metara.
Sporije uparivanje, ali zato brže slanje podataka
Uređaji će se koristeći Bluetooth upariti sporije nego što bi se uparili preko NFC-a. Ipak, Bluetooth prenosi podatke puno brže od NFC-a. Brzina prijenosa podataka kreće se od 2 do 3 Megabita po sekundi. Bluetooth koristi kratkometražne valove i radio valove ultra visoke frekvencije na kamalu 2.4 GHz ISM.
Zahtjev energije koja je potrebna za ostvarivanje spajanja na Bluetooth je zanemariva; oko jednog milivata. Ovako niska potreba energije onemogućuje smetnje, koje bi eventualno mogle nastati zbog drugih uređaja koji se nalaze u području. Nadalje, Bluetooth tehnologija je posebno korisna za sve one uređaje koji rade na baterije. Ipak, priliom uključivanja i samog rada Bluetootha, ova tehnologija će dodatno trošiti energiju baterije, što sugerira na to da je poželjno isključiti Bluetooth onda kada ga korisnik ne treba.
Bežični načini prijenosa informacija, koji se poprilično razlikuju jedna od druge
NFC i Bluetooth su bežične tehnologije, koje služe za prijenos podataka i koje se poprilično razlikuju jedna od druge. Zahvaljujući tim razlikama i NFC i Bluetooth imaju potpuno različite namjene i koriste se kod različitih vrsta uređaja. NFC je fantastičan ako trebate prenijeti malene količine podataka preko malenih udaljenosti (kao što je plaćanje na bežičan način).
Bluetooth dopušta prijenos podataka preko većih udaljenosti i spajanje na više različitih uređaja. Iz tog razloga, Bluetooth je idealan za korištenje u situacijama kada korisnci žele prenijeti podatke (neovisno o njihovoj veličini) s jednog uređaja (koji se ponaša kao glavni uređaj) na više drugih uređaja.
Sve u svemu, ove dvije tehnologije zajedno dodatno doprinose poboljšanju bežičnog načina komunikacije između uređaja. Daljnje kombiniranje ovih dvaju tehnologija dovodi do još bržeg, pouzdanijeg i sigurnijeg prijenosa podataka na bežičan način.
Piše: Z.K.
