Ova, 2020. godina, koja nam se polako bliži svome kraju, posljednja je godina trenutne generacije konzola, točnije Playstationa 4 (Pro) i Xbox-a One (X). Kao i svake godine i ove smo mogli uživati u nekim zaista sjajnim naslovima, koji su nam priuštili sate i sate zabave.
No isto tako susreli smo se i s određenim brojem naslova koji su imali ogroman potencijal, ali su jako razočarali. Koje su to igre koje smo imali prilike igrati u 2020. godini, a koje su nas jako razočarale i za koje bi bilo bolje da se nisu ni pojavile na tržištu, pročitajte u nastavku!
Fast and Furious Crossroads
Franšiza Fast & Furious iliti ”Brzi i žestoki” poznata je po tri stvari: eksplozivnoj i nabrijanoj akciji, brzim, ”istjuniranim” automobilima i Vinu Dieselu. Mnogi igrači i obožavatelji Fast & Furious-a bili su uzbuđeni nakon najave igre pod nazivom ”Fast & Furious Crossroads.” Međutim, nakon njezinog izlaska na tržite, igra je pružila samo jedan od ključnih čimbenika franšize, s time da Diesel čak nije ni glavni junak igre.
Naslov igre, ”Fast & Furious Crossroads”, trebao bi opisivati radnju koja se u igri događa, ali umjesto toga naziv samo opisuje duljinu (ili bolje rečeno kratkoću igre): igra traje jako kratko vremena, odnosno vrlo brzo ćete ju završiti.
Igra sadrži kriminalno kratku glavnu priču, ako to tako možemo uopće i nazvati i onda bi netko pomislio ”OK priča ionako nije bila ni bitna u ovim filmovima, daj mi vožnju i aute,” ali i to je segment koji je razočarao i to dobro. Plus, misije su vrlo dosadne i suhoparne, od zabave ni ”z”, a od izazova ni ”i.”
Štoviše, ono što je dodatno razbjesnilo publiku su loše kontrole vozila tijekom vožnje, što je naravno jedan od glavnih grijeha u jednog igri u kojoj je glavni naglasak stavljen na utrkivanju. Kao šlag na tortu, izdavač je igru prodavao po cijeni od oko 60 dolara, što je previše za ono što igra nudi, odnosno ne nudi.
Sve u svemu, ”Fast and Furious Crossroads jedna je od igara kojih se više ne želimo sjećati i za koju želimo da nikada nije ni izašla na tržište.
Dawn of Fear
Mnogi igrači smatraju da je Resident Evil (izuzev 4., 5, 6. nastavka i Operation Racoon City) standard za žanr survival horor igara. I u pravu su. Baš zbog RE igara ovaj žanr u posljednjih dvadeset i pet godina snažno je dobio na popularnosti, a to znači da su neki od bivših i sadašnjih igrača, naoružanih idejama i ne baš s puno novca, odlučili osmisliti svoj survival horor.
No, iako danas postoji jako puno, što znanih to manje znanih ”indie” survival horor igara, postoje i one za koje mnogi igrači ne znaju i bolje je da ne znaju. Jer jednostavno nisu dobre.
Dawn of Fear je nažalost jedna od takvih igara. Radi se o igri koja se trudi oponašati staro RE iskustvo (što znači nepomične kamere i prerenderirane pozadine), no u tome joj baš i ne ide. Igra je loše napisana zahvaljujući kombinaciji loših dijaloga i ogromnom broju grešaka koje su nastale u prijevodu.
Iako igra pokušava pokazati sve ono što volimo kod ovakvih igara, uglavnom bježanje i izbjegavanje neprijatelja, štednja streljiva kojeg nema dovoljno, u Dawn of Fear je glavna srž igre, ono što je Resident Evil nastavcima, barem onim starim, donijelo svjetski poznatu slavu, maksimalno pokvarena, što ovu igru čini gotovo pa neigrivom. Sustav ciljanja i borbe je jednostavno loš, ni sličan onome u starim RE igrama.
Čak nije ni kao u prvom Resident Evilu iz 1996., u kojem igrač nije imao automatsko ciljanje u protivnike. Dodajmo tu i ogroman broj grešaka, rušenja igre te načini plašenja igrača koji su u najbolju ruku osrednji i dobili smo ispodprosječan survival horor koji se nikako ne može mjeriti s najboljim u žanru: Resident Evilom (bez 4., 5. i 6. nastavka)
Deadly Premonition 2: A Blessing in Disguise
Deadly Premonition je neobična i poprilično čudna igra. Glavni razlog za to jest taj što igra pokušava spojiti nekoliko žanrova u jedan i stvoriti nešto novo. Tako imamo horor i komediju u istome, a ta neobična kombinacija u isto vrijeme i privlači i tjera publiku što dalje.
Bez obzira na čudnoj izvedbi, igra je ipak uspjela postići kultni status, toliko kultni da su se mnogi ljubitelji čak i radovali nastavku. No, umjesto da poboljša sve ono što se poboljšati dalo, Deadly Premonition 2: A Blessing in Disguise sve je pokvario i postao s pravom jedna od najgorih igara za 2020.
Deadly Premonition 2: A Blessing in Disguise samo je sjena prvog nastavka igre. Mnogi su se igrači razveselili kada su čuli da izlazi nastavak, jer su ponovno očekivali neobične likove i nepredvidivu priču, no 2. nastavak samo je donio razočaranja. Priča je jednostavnija, likovi su plitkiji nego prije, što znači da smo u biti dobili razvodnjeniji prvi nastavak. No možda je gameplay bolji.
Nije. Gameplay je isti kao i prije, ako ne i lošiji. Međutim, ono što najviše ”ubija” ovu igru je loše programiranje, zbog kojeg igra, čak i u uvjetima kada bi trebala raditi odlično, pati od zapinjanja, ”frame-dropova” i kojekakvih glitcheva. Sve u svemu, Deadly Premonition 2: A Blessing in Disguise igra je koja što prije treba otići u zaborav.
WWE 2K Battlegrounds
Za razliku od prethodnih WWE naslova 2K, Battlegrounds ne teži realizmu. Igra je vrlo arkadna, s modelima likova nalik akcijskim figurama, pretjeranim potezima i jednostavno prevelikom naglasku na arkadnom elementu, umjesto da prikaže WWE na realističan način, kao što smo očekivali da hoće.
Na papiru su sve te nove značajke trebale unijeti novi život u formulu WWE 2K. Ali dovele su do suprotnog. Svi potezi su vrlo slični, a da biste ih izveli ne treba vam vještina; dovoljno je samo bjesomučno pritiskanje tipki na kontroleru.
Dodajmo tu i obilježje velikog broja modernih igara, mikro-transakcije, ultra-dosadne borbe, polagano skupljanje iskustvenih bodova (što možete ubrzati ako kupite predmete za pravi novac), dosadne razine i dosadne dnevne zadatke i dobili smo ako ne najlošiji, onda svakako jedan od najlošijih WWE naslova.
Madden NFL 21
U posljednje vrijeme velik broj športskih franšiza, na čiju smo kvalitetu naviknuli u proteklih desetak godina, znatno su se pogoršale. Kod nekih franšiza to je rezultat lijenosti programera, kod drugih su u pitanju uvijek neugodne mikro-transakcije, a kod trećih i jedno i drugo. Slično je kod Madden NFL-a 21, igre koja bez sumnje označava jedan od najgorih nastavaka u dugogodišnjoj Madden NFL franšizi.
Po svemu sudeći, Madden NFL 21 predstavlja lijeno i mikro-transakcijama opterećeno, ispolirano, prošlogodišnje izdanje igre. Velik broj igrača koji su imali (ne)sreću igrati ovaj naslov slažu se u jednome: Madden NFL 21 ne donosi puno toga novoga, a i ono malo novoga što je igra predstavila, predstavila je na loš način.
Osim već spomenutih mikro-transakcija, koje su nažalost sve prisutnije u športskim simulacijama i koje one igrače koje posegnu za njima stavlja u veliku prednost u odnosu na igrače koji ih odluče ne koristiti i umjesto toga svoj uspjeh ostvariti na temelju truda, igra je prepuna grešaka, a novi ”Story Mode” je jednostavno loše osmišljen.
Kad se sve to zbroji, dobivamo iznimno razočaravajuć Madden NFL naslov, kojeg smo igrali i kojeg više nećemo igrati.
Piše: I.H.
