Kada otkrijete svijet Linuxa i razmatrate instalaciju jedne od Linux distribucija, vrlo često će vam prva preporuka biti Ubuntu. Vjerojatno ste to ime i vidjeli ako ste istraživali što je Linux i kako distribucije funkcioniraju. Pitanje je – što to čini Ubuntu toliko posebnim? Što ga čini takvim da je često prvi odabir onih koji kreću ovim putem? I na kraju – što ga razlikuje od ostalih distribucija?
Kratak odgovor bi bio – ništa previše. Jednom kada naučite koristiti Ubuntu i budete na “ti” s njim, lako je prijeći na neku drugu, kompleksniju distribuciju. Na sreću, danas imate preko 100 distribucija koje možete sasvim lagano koristiti. Ali, ipak postoje neke ključne razlike između Ubuntua i ostalih distribucija na tržištu. Pa pogledajmo koje su to …
1) Canonical održava svoj vlastiti repozitorij
Linux nije kao Windowsi ili MacOS, gdje jedna kompanija održava cijeli operativni sustav. Linux je zapravo kompilacija različitih komponenti koje dolaze iz različitih izvora. Jezgra cijele priče je zapravo “Linux kernel”, odnosno jezgra povrh koje dolaze display server, manager za zvuk, desktop okolina, file manager i tako dalje. Linux distribucija je: skup softvera koji čine cjeloviti i funkcionalni operativni sustav. Neki su slični, neki su različiti, ali u globalu se mogu svesti na maloprije spomenutu definiciju.
Nadalje, kao i sam OS, i aplikacije dolaze s različitih izvora. Svaka Linux distribucija ima svoj način na koji će vam dati mogućnost da skinete i instalirate određene aplikacije.
Canonical, kompanija koja stoji iza Ubuntua, ima svoje servere pune aplikacija koje mogu distribuirati svojim korisnicima. Taj skup aplikacija se još naziva i “repozitorij”.
Dosta aplikacija, Canonical je “uzeo” i Debianovog repozitorija, ali dodaju i svoje aplikacije, te sami održavaju svoj repozitorij. U njemu ćete naći i razne softvere s dodatnim zakrpama i slično. Jako je malo zapravo kompanija koje održavaju i paze na vlastiti repozitorij kao što to radi Canonical.
2) Canonical vam daje modificirani Linux kernel
Mnogi često koriste termin “Linux” kada se referiraju na operativni sustav, ali “Linux” je zapravo samo jezgra (engl. kernel). Jezgra omogućava da hardver u vašem računalu komunicira sa softverom. Drugim riječima, jezgra je razlog zašto se nešto dogodi na ekranu kada stisnete tipku na tipkovnici.
Linux jezgra je dostupna na Internetu, odnosno open source je i služi kako bi ljudi napravili svoje operativne sustave. Ali ona, kao i sav drugi softver, dolazi u hrpi verzija. Točnije, ona se svako malo ažurira kako bi bolje radila.
Generalno, svako tko radi svoju Linux distribuciju, odabire verziju jezgre koju će koristiti i koja će “napajati” njihov OS. Nakon toga, kada ima potrebe, izbacuju zakrpe van kako bi podržali rad novog hardvera i softvera i kako bi sve radilo kako treba.
Canonical ipak ide korak dalje. Oni uzmu jezgru, te ju prvo njihov sigurnosni tim analizira i pokušava “probiti”. Ako nađu kakav sigurnosni problem, zakrpaju ga i tek potom stavljaju u svoje nove verzije Ubuntua. Gotovo da i nema Ubuntua koji nema hrpu zakrpa za Linux jezgru i zato je sigurniji od većine distribucija.
3) Ubuntu ima custom teme za desktop
Izgled ili sučelje je aspekt Linuxa koji je najlakše izmijeniti, te nešto što korisnici vole. Ubuntu dolazi sa svojim custom temama, poznate pod nazivom “Yaru”. To daje aplikacijama na Ubuntu specifičan i drugačiji izgled koji odudara od onih na drugim Linux distribucijama.
Defaultni izgled ima crni headerbar i crveni gumb za gašenje aplikacije, ali postoje i neke “light” varijante istoga. Yaru teme utječu i na ikonice, koje mogu biti šarolike. Svakako nešto što se isplati probati.
S druge strane, programeri nisu baš fanovi dotičnih tema. Promjena teme može uzrokovati neočekivane bugove i ponašanje aplikacije, što onda moraju popravljati u narednim verzijama aplikacija. Možda zvuči minorno, no da bi se sitni bug popravio mogu proći i mjeseci. A samo zato da bi netko promijenio boju gumba iz zelenog u plavi ili slično.
4) Ubuntu dolazi s modificiranom verzijom GNOME-a
Iako Ubuntu dolazi u nekoliko varijanti, defaultna verzija dolazi s GNOME desktop environmentom. No, ako pogledate screenshotove koji pokazuju Ubuntu, vidjet ćete da te slike odudaraju od onih koje ćete naći na web stranici GNOME.org.
Ključna razlika je što Ubuntu ne dolazi s defaultnim GNOME-om, nego modificiranim. Recimo, u Ubuntu dock je uvijek vidljiv i nalazi se s lijeve strane ekrana. Po defaultu, to nije tako.
Nadalje, Canonical je proširio dock da mu visina bude praktički od ruba do ruba ekrana (odozgora do dolje), te je app launcher ikonicu smjestio na dno docka. Unutar Ubuntua ćete naći postavke s kojima možete “modificirati” dock, pomaknuti ga na drugu stranu, sakriti ga automatski kada ga ne koristite i slično.
Canonicalove izmjene nisu limitirane samo na dock. Prozori aplikacija, na primjer, imaju “minimize” i “maximize” kraj close buttona. Plus, možete datoteke i mape stavljati na desktop. To nije slučaj sa standardnim GNOME-om.
5) Ubuntu dolazi s nekoliko godina podrške
Sve Linux distribucije dolaze s određenim vremenom podrške. Naravno, besplatno uvijek možete upgrade-ati na noviju verziju distribucije, ali ako se odlučite koristiti “stariju” verziju distribucije, u jednom ćete trenutku ostati bez podrške.
Ubuntu dolazi najčešće u dvije varijante. Standardna verzija dolazi svakih 6 mjeseci (npr. Ubuntu 19.10 znači 2019. godina, 10. mjeseci). Najčešće u travnju i listopadu. One imaju podršku 9 mjeseci od datuma izlaska.
No, svake dvije godine dođe LTS verzija (engl. Long Term Support) koja ima podršku narednih 5 godina. To znači da će Ubuntu 18.04 LTS primati nadogradnje i kada na tržište dođe Ubuntu 20.10 i 22.04 …
Ako želite distribuciju koja je konzistentna i stabilna, te će imati podršku duži period, onda je najbolja opcija instalirati LTS verziju Ubuntua, a ne onu “standardnu” koja dolazi svakih 6 mjeseci.
S druge strane, ako volite novitete i želite imati stalno nove verzije s novim softverom, onda je situacija obrnuta.
6) Ubuntu ima ugrađen “Universal Snap Packages”
Instaliranje softvera na Linux je jednostavno kada aplikaciju imate u svom repozitoriju. Na]ete ju, kliknete “Install” i to je to. No, što ako aplikacija koju želite ne postoji u vašem repozitoriju? Onda taj proces instalacije može biti dugotrajan i “bolan”. Nije bolan ako znate što radite i zašto, no mnogim korisnicima koji se prvi puta susreću s Linuxom to može biti loše iskustvo.
U biti biste trebali naći source kod aplikacije i sami “izgraditi” aplikaciju na Ubuntuu. Sva sreća, prije je postojala aplikacija Personal Package Archive koja vam je to pomogla učiniti.
Danas imate formate koji su univerzalni za sve Linux distribucije i to vam dozvoljava da instalirate praktički bilo koju Linux aplikaciju na bilo koju distribuciju. Snap format je jedna od opcija, a dolazi upravo iz kompanije Canonical.
Ubuntu dolazi s ugrađenom podrškom za snap format … U svakom slučaju, olakšano je instaliranje aplikacija koje biste inače malo teže instalirali što još jednom pokazuje da je Ubuntu odličan izbor za one koji su tek došli u svijet Linuxa.
Piše: B.P.
