Iako se od tekstova ove tematike nekim profesionalcima vjerojatno već diže kosa na glavi, činjenica je da – niste li previše zahtjevni – pomoću računala i odgovarajućeg softvera u kućnoj radinosti možete napraviti vlastiti mali tonski studio.
Ako se i ne vidite u profesionalnim vodama, ništa zato – svakako se možete dobro zabaviti. No pretpostavka je, naravno, da ipak znate svirati barem jedan instrument.
Analogno i digitalno
Većinu instrumenata na računalo možete spajati kroz analogni ulaz zvučne kartice. To, dakako, vrijedi za analogne instrumente (najčešće gitare ili mikrofone). Predostrožnosti radi, odmah ćemo naglasiti da u ovom kontekstu “analogno” nije predstavljeno u negativnom smislu – tipa “digitalno je kvalitetnije” i tome slično. Ugrubo, analogni signal (zvuk), ako je dobro prenesen i reproduciran, zadržava većinu svojih karakteristika – od kojih se neke nužno gube A/D (analogno-digitalnom) i D/A (digitalno-analognom) pretvorbom.
Osnovna ideja A/D pretvorbe jest pretvaranje analognog, kontinuiranog signala u bitove koje je moguće pohraniti u računalu, da bi ih se potom moglo obraditi i modificirati raznim algoritmima, sažeti (na primjer u formatu MP3) i slično. Zadaća D/A pretvorbe sastoji se od konstruiranja što bolje verzije izvornog signala iz navedenih bitova kako bi se isti mogao pojačati i reproducirati.
Obje operacije izvode se u zvučnim karticama, pa je jasno da su one ključan element u cijeloj priči. Ideja je da unesu što manje šuma u jednom i drugom smjeru te da obave navedene pretvorbe što finije – po mogućnosti sa što manjom latencijom (kašnjenjem).
S druge strane, postoje isključivo digitalni instrumenti koji ne proizvode zvuk analognim putem, primjerice, udaranjem ili vibriranjem žica, već se zvuk sintetizira elektronički te D/A pretvorbom pretvara u zvuk.
Klasičan primjer predstavljaju klavijature u širem smislu. Takvi instrumenti obično se sastoje od dvaju dijelova: kontrolera (npr. klavijatura u užem smislu) koji analizira i prikuplja informacije od korisnika (visinu tona, jačinu udarca, duljinu trajanja, dodatne parametre kao što je vibrato itd.) i sintesajzera koji na osnovi prikupljenih podataka od kontrolera sintetizira zvuk i zatim ga šalje sustavu za reprodukciju (pojačalo i zvučnici).
Jeftiniji uređaji sadrže sve nabrojene podsustave, dok u skupljim varijantama možete zasebno kupiti kontroler i sintesajzer, kao što možete zasebno pribaviti pojačalo i zvučnike. Da bi takvi uređaji međusobno znali komunicirati, razvijen je standard MIDI. Budući da se radi o standardu iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, logično možemo pretpostaviti da i računala mogu razumjeti MIDI te, shodno tome, mogu igrati ulogu sintesajzera. To ćemo vam u ostatku teksta nastojati pobliže prikazati.
Priključci i spajanja
U osnovi, ovisno o tipu instrumenta koji namjeravate koristiti, naići ćete na standardne načine spajanja. Uglavnom sa strane instrumenta (tipično gitare) nalazi se utor za 6,3-milimetarski TS (veliki mono) priključak, dok se sa strane zvučne kartice nalazi utor za 3,5-milimetarski TRS (mali stereo) priključak.
Jednostavnim prilagodnikom (dostupnim u gotovo svim prodavaonicama kućne elektronike) moguće je prilagoditi jednu stranu kabela sa 6,3-milimetarskim TS priključcima na 3,5-milimetarski priključak. Analogne ćete instrumente uglavnom željeti spojiti na ulaz za mikrofon koji je (također) najčešće mono i ima karakteristiku da može instrumentu dati struju. Instrument sviranjem modificira dobiveni signal i vraća ga mikrofonskom ulazu.
Zabilježeni su slučajevi gdje je stvar funkcionirala i pomoću Line-In ulaza kartice, koji uglavnom ima drugu svrhu, ali općenito na tržištu jeftinih i on-board zvučnih kartica možete očekivati svakakve situacije po tom pitanju. Skuplje kartice predstavljaju zasebnu kategoriju – često su to eksterni uređaji koji imaju i balansirane XLR ulaze, fina pretpojačala i precizne A/D pretvornike.
Digitalni (MIDI) instrumenti i kompatibilni uređaji međusobno se spajaju pomoću okruglih DIN 5/180° priključaka te sadrže dva odvojena priključka za ulaz i izlaz. Ranija računala su MIDI signale mogla primiti putem Game porta koji bi već dolazio ugrađen na matičnoj ploči ili zvučnoj kartici, a bio je potreban prilagodnik s DIN sučelja.
Današnja računala masovno koriste USB i FireWire priključke, a podrška za Game port prestala je od Windows Viste, pa na tržištu postoje pomoćna rješenja poput USB to MIDI kabela. Riječ je o kabelima s elektroničkim sklopom koji ostvaruje kompatibilnost među sučeljima i uglavnom ne zahtijevaju upravljačke programe.
Zvučne kartice i driveri
Već je spomenuto da je zvučna kartica ključan element prilikom spajanja instrumenata s računalom, pa i ovdje valja primijeniti zlatno pravilo: što je kartica skuplja, dobit ćete (u pravilu) i bolji rezultat.
Međutim, početnika bi mogla zadovoljiti već i standardna kartica iz koje se mogu dobiti prilično zadovoljavajući rezultati uz malo tweakanja. Ukoliko se ipak odlučite na investiciju, orijentirajte se prema “provjerenim imenima” kao što su E-MU ili M-Audio, no imajte na umu da u tom svijetu kartice više nisu samo “kartice”, već se ponosno nazivaju audiosučeljima. “Pristojno” vanjsko USB audiosučelje s dva ulaza i dva izlaza možete dobiti već za 900 do 1000 kuna.
Pored unosa šuma i više ili manje kvalitetne A/D-D/A pretvorbe, jeftine kartice pate od bitnog nedostatka – latencije. Naime, vrijeme koje je potrebno da zvuk uđe u karticu, pretvori se u digitalni oblik, zatim obradi u računalu i vrati se natrag prema izlazu nakon D/A konverzije može biti toliko veliko da ga ljudsko uho može registrirati.
Latencija je, pretpostavljate, nepoželjna, no dobra je vijest što je često rješiva isključivo softverskim putem. Od Windowsa XP nadalje Microsoft je kreirao novi model podsustava upravljačkih programa imenom WDM koji ima znatno bolje performanse od prethodnika (VxD). Današnje zvučne kartice široke upotrebe imaju WDM kompatibilne drivere.
Uzdignemo li se na višu razinu, u operacijskom sustavu Windows o zvukovima brine podsustav DirectSound koji tipično zadovoljava potrebe kućnih korisnika vezane za stereo ulaz-izlaz. Međutim, u profesionalne svrhe koristi se specijalan protokol prema driverima zvučnih kartica pod nazivom ASIO.
Ovaj protokol odlikuje izrazito niska latencija i podržavaju ga sve profesionalne aplikacije za obradu zvuka, ali je potrebno da ga podržavaju i driveri. Uobičajene ga kartice, naravno, ne podržavaju, no zato postoje univerzalni driveri koji nad WDM driverom stvaraju sloj kompatibilnosti prema ASIO aplikacijama.
Specifična kartica je Sound Blaster Live, za koju postoje specijalni ASIO driveri razvijeni u okviru neovisnog projekta, koji otključavaju neslućene mogućnosti te kartice, ili neka novija verzija poput Sound Blaster Z. Njezini vlasnici trebali bi svakako svratiti na adresu http://kxproject.lugosoft.com.
Za sve ostale postoji univerzalan driver (dostupan na stranici http://www.asio4all.com) pomoću kojeg iz svoje kartice mogu izvući maksimum. Stoga, najprije instalirajte neke od navedenih drivera i isprobajte radi li sve kako treba.
Priključivanje instrumenata
Ako ste za potrebe testiranja poslušali omiljenu pjesmu i ocijenili da je sve u redu sa zvukom, možete nastaviti dalje, s priključivanjem instrumenata. Pitate se kako ćete znati da ste sve ispravno priključili? Jednostavno, svi oni koji koriste analogne (mikrofonske) ulaze moraju priključiti svoj instrument na mikrofonski ulaz, eventualno koristeći prilagodnik.
Klikom na ikonicu zvučnika u system trayu otvorite Windows Mixer i omogućite mikrofon u playback sekciji. Prema potrebi pojačajte ulaze i izlaze i trebali biste čuti svoj instrument na računalnim zvučnicima. U slučaju da vas isključivo to i zanima, zatvorite mikser i počnite svirati. U protivnom opet onemogućite mikrofon i čitajte dalje.
Za kućnu upotrebu zgodna je gitarska multiefekt aplikacija Guitar FX Box. Možete je pronaći na stranici http://www.guitar-fxbox.com/. Radi se o jeftinoj alternativi standardnim multiefektima ili gomili “pedala” koja dobro iskorištava WDM drivere. Ukoliko želite nešto kvalitetnije, skuplje i ASIO kompatibilno, posjetite stranicu https://www.native-instruments.com/en/ i isprobajte Guitar Rig.
MIDI instrumente testirat ćete isključivo pomoću specijaliziranog softvera. Posjedujete li MIDI kompatibilne klavijature, najprije pribavite USB to MIDI kabel i priključite ih na računalo (izlaz na kabelu ide u ulaz instrumenta i obratno). Instalacija kabela ne bi trebala zahtijevati nikakve intervencije na sustavu, a Windows će vam samo javiti da je kabel priključen i instaliran.
Od zanimljivijih programa preporučili bismo vam Pianoteq, dostupan na stranici https://www.pianoteq.com/. Softver se jednostavno instalira i podešava se tako da hvata poruke sa svih MIDI sučelja. Ako ste ispravno priključili instrument, odmah ćete čuti vrlo pristojno sintetiziran zvuk klavira.
Malo brže sviranje MIDI instrumenata ili korištenje složenih kombinacija efekata ponekad može dovesti do problema s latencijom koja se očituje kao neugodan šum i zastajkivanje. U tom slučaju u postavkama korištene aplikacije pronađite ASIO control panel i pokušajte postupno povećavati latenciju do neke prihvatljive mjere. Ukoliko vas baš nikako ne ide, možda biste ipak trebali razmisliti i o nadogradnji hardvera.
Snimanje i VST instrumenti
Kako bi nam za prikaz postupka snimanja trebalo daleko više mjesta od predviđenog za potrebe ove teme, samo ćemo se ukratko osvrnuti na programe koje možete koristiti. U tu svrhu postoje (pod Windowsom) megapopularni programi kao što su Steinbergovi Cubase i Nuendo ili Ableton Live, a ako baš ne možete bez Linuxa, pod tom će vam platformom na raspolaganju stajati LMMS.
Radi se o multitrack sustavima snimanja koji “u letu” ili naknadno mogu primjenjivati audioefekte na odsvirani sadržaj, kao i integrirati VST (Virtual Studio Technology) uređaje i instrumente. Primjerice, Pianoteq ne dolazi samo kao osnovna aplikacija za sviranje, već i u obliku VST plugina – DLL datoteke koja se integrira u navedene programe i pomoću koje direktno možete snimati izlaz iz sintesajzera u zasebnoj traci snimača.
VST pluginovi u osnovi su virtualni instrumenti koji proizvode zvuk ili sintezom ili pomoću postojećih uzoraka (sampleova) koji su njihov osnovni dio. Ukoliko ste zainteresirani samo za njihovo korištenje putem sviranja, navedeni softver i nije vam baš neophodan.
Dovoljno je pribaviti aplikaciju poput Steinbergova V-Stacka i to će vam, osim VST instrumenata, biti sasvim dovoljno da od svoga računala napravite impresivan sintesajzer. Kako s navedenim programima često dolazi i priličan broj instrumenata, sempliranih ili sintesajzera, za početak se nećete morati zamarati traženjem VST instrumenata, već se u cijelosti možete posvetiti onom najvažnijem – stvaranju glazbe. ?
Piše: B.B.
