Iako su mnogi govorili kako će uskoro doći kraj „starim medijima“ i kako će radio, a zatim i televizija, otići u ropotarnicu povijesti, vrlo je izvjesno da se to neće dogoditi. Neće se dogoditi iz mnogo razloga – radio postaje se i dalje slušaju, bilo u autu bilo doma putem raznih audio uređaja ili Interneta, a televizija se gleda jer još uvijek postoji ogroman broj ljudi koji vole televiziju i gledaju serije na istome iako ih mogu praktički skinuti sa dva klika mišem. Tako da govoriti o bilo kakvom umiranju medija je besmisleno. Mi ćemo se u ovom tekstu pozabaviti tehnologijama prikaza televizije, odnosno prikazati vam kako sve možete gledati televiziju, koje su prednosti jedne ili druge tehnologije, koje su tehnologije najdostupnije i najjeftinije i slično. Da, znamo da vi ne gledate televiziju nego sve serije skidate sa Interneta, ali je svejedno dobro znati kako televizija funkcionira i kako doći do iste. Svi mi imamo standardnu pretplatu i primamo kanale preko DVB-t prijemnika, no to je samo jedan od načina kako gledati televiziju. Koji su ostali, čitajte u nastavku teksta.
DVB-T
DVB-T (kratica za “Digital Video Broadcasting – Terrestrial”) europski je DVB standard za digitalnu zemaljsku televiziju. Za prijenos komprimiranog signala slike i zvuka koristi se MPEG uz COFDM modulaciju. U Hrvatskoj je digitalno emitiranje počelo 2002. godine. Godine 2006. na regionalnoj konferenciji o budućnosti digitalne televizije u Europi, Hrvatskoj je dodijeljeno osam multipleksa. Trenutno su aktivna tri multipleksa, od čega su dva nacionalna te jedan regionalni.
Prednosti DVB-T-a su bolje iskorištenje frekvencijskog spektra, stalnost kvalitete slike sve dok su smetnje manje od određene razine i mogućnost uvođenja dodatnih usluga: superteletext, elektronički programski vodič (EPG), slika širokog omjera 16:9 te slika visoke rezolucije (HDTV). Nedostaci su da je zbog digitalne kompresije nešto smanjena kvaliteta slike u odnosu na analognu u idealnim uvjetima i veća osjetljivost na određene vrste smetnji koje iznad razine koju sustav može kompenzirati mogu i potpuno onemogućiti prijam.
U Hrvatskoj se u digitalnom obliku na nacionalnoj razini trenutno emitiraju tri multipleksa MUX A, MUX B i MUX D koji je razdijeljen i trenutno emitira televizijske postaje u tri zasebna načina emitiranja na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.
Slijedom Vladine strategije prelaska na digitalno emitiranje televizijskog signala Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije (HAKOM) je 28. siječnja 2009. raspisala natječaj za operatora koji će emitirati prva dva multipleksa za područje Hrvatske. Na natječaj su se prijavili T-Com i Odašiljači i veze (OIV). Agencija je 24. travnja 2009. odlučila Odašiljačima i vezama izdati dozvole za desetogodišnje emitiranje signala prva dva multipleksa. U kolovozu 2010. Odašiljači i veze su dobili dozvolu i za nacionalno-regionalni-lokalni multipleks D. Odašiljači i veze su 26. siječnja 2010. godine pokrenuli emitiranje elektronskog programskog vodiča. EPG se ispočetka emitirao samo za multipleks A u regiji D4 te u regijama u kojima je prelazak na digitalnu televiziju završen. Dana 30. lipnja 2010. godine EPG je aktiviran u svim digitalnim regijama za oba multipleksa A i B. Početkom 2011. multipleks D također dobiva EPG.
Cijeli popis multipleksora možete naći na Internetu, a uz svaki ćete vidjeti za koju je regiju namijenjen i koji kanali se emitiraju na kojem kanalu.
HDTV je televizija visoke rezolucije i kvalitete zvuka. Mnoge televizijske kuće diljem svijeta emitiraju takve programe, uglavnom satelitskim putem. Za ovakvu kvalitetu programa potrebno je prenijeti daleko više podataka nego za “običnu” televiziju, pa se zato koristi MPEG-4 kodiranje slike. HD emitiranjem se prenosi i AC3 zvuk, odnosno Dolby Surround programi s višekanalnim zvukom. Početkom 2007. godine Hrvatska radiotelevizija pokrenula je HDTVprogram HRT HD. Program je bio eksperimentalnoj fazi i u početku se emitirao samo s jednog odašiljača, postavljenog na HRT domu. Tijekom 2008. godine mreža odašiljača se proširila, a HRT HD je postao dostupan i u drugim većim gradovima. Sredinom 2008. godine je na tom programu po prvi put prikazan sportski sadržaj u HD kvaliteti. Prikazana su dva najveća sportska događaja te godine: Europsko prvenstvo u nogometu te Olimpijske igre u Pekingu. Istekom dozvole za eksperimentalno emitiranje, u veljači 2011. HRT HD je ugašen. Nakon toga ponovno je u dva zasebna perioda prilikom ZOI u Sočiju i SP u nogometu održanog u Brazilu eksperimentalno uključivan HRT 2 HD program kako bi gledatelji mogli uživati u oštrijoj slici prilikom velikih sportskih natjecanja.
Prema preporuci Europske komisije sve članice EU-a morale su najkasnije do 2012 godine u potpunosti isključiti analogno i prijeći na digitalno emitiranje TV signala.
Digitalna zemaljska televizija kvalitetom slike i zvuka nimalo ne zaostaje za digitalnom satelitskom televizijom jer je tehnologija prijenosa vrlo slična. DVB-T omogućava da se na jednoj frekvenciji, gdje se analognom tehnikom emitiranja mogao pratiti jedan sadržaj, emitira do 10 sadržaja u standardnoj kvaliteti. Uz televizijske programe moguće je pratiti i radio kanale. Novosti u digitalnoj televiziji su superteletekst, koji je brži i interaktivniji od običnog teleteksta, EPG – elektronski programski vodič na kojem se može vidjeti raspored emitiranja programa i nešto informacija o emisijama. DVB-T donosi mogućnost prikaza i slike širokog omjera (widescreen – 16:9), u usporedbi s još uvijek mogućim prikazom 4:3. Za prijam digitalne zemaljske televizije potrebna je ista antena kao i za analognu televiziju. U slučaju kad se koristi zastarjeli TV prijamnik za analogni signal potreban je i STB (Set Top Box) – uređaj za prijem digitalne zemaljske televizije koji se spaja na postojeći analogni televizijski prijamnik.
Sve one smetnje koje su postojale s analognom zemaljskom televizijom su uklonjene. Nema više “snijega”, duplih slika i miješanja signala. Da bi se mogli gledati digitalni programi, potrebno je primati barem toliko signala da se sadržaj može pratiti bez prekida. Nestankom signala ili njegovom degradacijom ispod minimalno potrebne razine slika će se “zamrznuti”, počet će se javljati kvadratići, ili će se ekran zatamniti, što ovisi o opremi za prijam. Općenito, za prijam signala digitalne televizije dovoljna je niža razina EM polja u odnosu na signal emitiran analognom tehnologijom, dok i kvaliteta digitalnog signala degradirana na samo 30% osigurava kvalitetnu TV sliku.
Satelitska televizija
Satelitska televizija je zajednički naziv za sve televizijske sisteme koji televizijske signale prenose pomoću telekomunikacijskih satelita. Izraz se obično koristi kako bi se sistemi, odnosno sustavi razlikovali od zemaljske televizije gdje se signali prenose preko predajnika na tlu, odnosno kablovske televizije gdje se signali prenose preko kablova.
Prvi satelitski televizijski program prenesen je iz Europe u Sjevernu Ameriku preko satelita Telstar 1962. godine. Prvi komunikacijski satelit Syncom 2 je lansiran godinu dana kasnije. Prvi komercijalni komunikacijski satelit Intelsat I (zvan još i Early bird) lansiran je u orbitu 6. travnja 1965. godine. Ubrzo nakon toga bivši Sovjetski savez i Amerika počinju na taj način emitirati televiziju velikom broju korisnika.
Danas svaki pojedinac može na kuću ili zgradu postaviti satelitski tanjur, odnosno prijemnik i probati naći satelitske kanale. Riječ je o tzv. FTA kanalima – slobodnim kanalima koje možete besplatno gledati. Pitanje je samo da li ćete svoj tanjur okrenuti prema jednom satelitu ili ćete ga probati usmjeriti prema dva ili više satelita i na taj način primiti više kanala. FTA kanali su u vlasništvu TV kuća kao što je HRT, odnosno u vlasništvu državnih televizija koje emitiraju svoj sadržaj i svi ga mogu gledati. Naravno da nema smisla gledati vijesti iz Jemena, ali ako želite, možete. Isto tako možete gledati i HRT u Americi, Kanadi ili Aziji.
FTA slobodni kanali financiraju se od reklama ili određenih TV pretplata i programsku shemu rade prema nakon ispitivanja tržišta putem kojeg dolaze do informacija što ljudi najviše gledaju i što ih najviše zanima. Danas smo svjedoci poplave raznih meksičkih, turskih i sličnih serija koje zasigurno imaju svoju publiku, ali u manjoj mjeri i oni nisu relevantni. Naše televizije ne rade takva ispitivanja, a čak i da ih rade nemaju novaca za kvalitetan program. Zato imamo puno jeftinog i lošeg sadržaja na nacionalnoj televiziji. Nemojte nas krivo shvatiti – postoji na domaćim TV kanalima i kvalitetnog sadržaja, ali je nažalost zatrpan onim lošim, odnosno jeftinim. Satelitske televizije su u tom segmentu mnogo bolje i na njima možete naći puno kvalitetnijeg sadržaja. Čak i da jedan kanal ne sadrži puno kvalitetnog materijala, isti ćete naći na nekom drugom kanalu. Ljepota satelitske televizije je što ima jako puno besplatnih kanala i uvijek ćete si naći nešto zanimljivo. Bez obzira da li su to serije, filmovi, dokumentarni filmovi, sport ili nešto peto. Jedini uvjet je da razumijete engleski li njemački jezik, jer je upravo najviše takvih kanala dostupno putem satelitske televizije. A da ne govorimo da ćete na stranim kanalima serije pogledati sa možda 6-12 mjeseci zaostatka, dok ćete na našim televizijama određenu sezonu serije čekati možda i 2-3 ili više godina, ako ju uopće televizija odluči kupiti. Zašto na našim televizijama više ne možete naći kvalitetan sport i prijenose vrhunskih sportskih natjecanja? Kao što su Liga Prvaka ili Formula 1?
Na Internetu možete naći popis najgledanijih FTA kanala i vidjeti kanale/frekvencije gdje ih možete naći. Satelitska televizija je namijenjena svima onima koji žele gledati raznolik sadržaj i kojima nije problem gledati nešto bez prijevoda. Ako imate mogućnosti, svakako vam preporučamo da si instalirate satelitsku televiziju, odnosno da kupite prijemnik, tanjur i da nađete kanale koji vam se sviđaju.
Kabelska televizija
Pod pojmom kabelska televizija podrazumijeva se širokopojasni prijenosni sustav koji putem kabela prenosi veći broj televizijskih i radijskih programa do korisnika. Počeci kabelske televizije datiraju još iz raznih pedesetih godina u Americi. Prvi sustavi prenosili su nekoliko televizijskih kanala kabelskom mrežom do pojedinih kućanstava, a koristili su se na mjestima gdje je bio onemogućen izravan prijem televizijskih signala zadovoljavajuće kvalitete, bilo zbog prepreka na terenu, konfiguracije tla ili utjecaja visokih objekata koji su izazivali refleksije signala. Na mjestu pogodnom za prijem signala postavljao se antenski sustav, a primljeni radijski i televizijski signali su se nakon obrade u glavnoj postaji distribuirali kabelskom mrežom do pojedinih kućanstava.
Na sličan način riješen je i prijem radijskih i televizijskih programa u stambenim objektima sa više stanova. Postavljanjem zajedničkog antenskog sustava za cijelu zgradu, omogućen je kvalitetan prijem svim stanarima, bez potrebe da svaki stanar ima individualni antenski sustav, čime se doprinosi i estetskom izgledu zgrada. Zajednički antenski sustavi bili su osnova iz koje su se razvili sustavi kabelske televizije. Povezivanjem više zgrada i čitavih naselja putem kabela na jedan zajednički antenski sustav nastaje sustav kabelske televizije. Priključak na sustav kabelske televizije trebao bi osigurati kvalitetan prijem svih nacionalnih i regionalnih televizijskih i radijskih programa za koje postoji dovoljna jakost elektromagnetskog polja na mjestu postavljanja antenskog sustava. Za uporabu sustava kabelske televizije korisnici plaćaju mjesečnu naknadu (pretplatu) koncesionaru, za razliku od zajedničkih antenskih sustava koji su dio infrastrukture stambenog objekta pa se za njihovu upotrebu ne plaća naknada. Koncesionari kabelske televizije dužni su plaćati godišnju naknadu za obavljanje usluge kabelske distribucije na temelju važećih podzakonskih propisa koji uređuju plaćanje naknade za obavljanje telekomunikacijskih usluga u Republici Hrvatskoj, autorska prava u Hrvatskoj – ZAMP (Zaštita autorskih muzičkih prava), kao i naknadu za distribuciju satelitskih programa (za one programe za koje se traži plaćanje naknade). Visina naknade određuje se prema broju korisnika kabelskog sustava.
Osnovni dijelovi sustava kabelske televizije su: prijemni antenski sustav, glavna postaja i kabelska mreža za distribuciju signala. Prijemni antenski sustav važan je dio sustava kabelske televizije jer o njegovoj izvedbi ovisi kvaliteta cjelokupnog sustava. Na temelju podataka o televizijskim kanalima koji se emitiraju putem zemaljskih odašiljača na određenom području, te na temelju podataka o jakosti elektromagnetskih polja pripadnih signala na mjestu prijema, određuje se vrsta i broj prijemnih antena.
Signali dobiveni prijemnim antenskim sustavom prenose se koaksijalnim ili optičkim kabelima do glavne postaje koja se nalazi najčešće u neposrednoj blizini antenskog sustava.
U Hrvatskoj svi veliki igrači nude kabelsku televiziju, a u njihovoj ponudi imate preko 200 programa (broj kanala ovisi o tome čiju kabelsku televiziju uzmete i na koji paket se pretplatite), a cijene variraju od 60 kuna mjesečno, pa na više. Za najveće pakete ćete platiti i do 200 kuna mjesečno, ali ćete zato dobiti ogroman broj kanala, dodatne filmove, snimalice i pripadajuće usluge.
IPTV
Internet TV ili TV putem Interneta je za razliku od IPTV (Internet Protocol TV) sistem isporuke video sadržaja putem javne i otvorene Internet mreže i to video sadržaja ograničene kvalitete. Internet TV omogućuje da bilo gdje u svijetu pratite bilo koji program koji se na ovaj način emitira ali uz brojna ograničenja. Prvo i najvažnije je kvaliteta i osigurana propusnost. S obzirom na karakter Interneta kao globalne javne mreže nije moguće osigurati propusnost od izvora do prijema sadržaja. S druge strane, zbog niže propusnosti internet veze (obično 4 – 16 Mbit) nije moguće osigurati protok video sadržaja visoke kvalitete. Za Internet TV prijemnik je računalo opremljeno odgovarajućim softwareom.
IPTV usluga podrazumijeva gledanje živih kanala, snimljenih programa, video sadržaja na zahtjev, te korištenje interaktivnih usluga na Vašem TV ekranu u vrhunskoj kvaliteti slike i zvuka. IPTV funkcionira na zatvorenom mrežnom okruženju koje osigurava propusnost neophodnu za nesmetan protok videa visoke kvalitete. Za razliku od Internet TV-a gdje se koristi best-effort metoda (pa je zapinjanje česće i očekivano, kao i bufferiranje), IPTV podrazumijeva korištenje rezerviranog opsega propusnosti isključivo za prijenos video sadržaja. Za korištenje IPTV-a najčešće je potreban poseban uređaj, Set-Top-Box(STB). Najveća karatkteristika IPTV sustava je da je to zatvoreni sustav u kojemu davatelj usluga određuje kanale i broj kanala koji će biti dostupni krajnjem korisniku.
Najveći iskorak na području televizijskih usluga u posljednjih petanestak godina napravila je upravo IPTV, televizija temeljena na internetskom protokolu (IPTV-Internet Protocol Television), ponudivši više interakcije i novu dimenziju kompetitivnosti na području TV usluga. IPTV je sustav sposoban za primanje i prikaz tijeka video podataka enkodiranog kao niz IP paketa. To je nova generacija televizije koja omogućuje praćenje televizijskih programa, radio kanala i korištenje mnogih interaktivnih usluga. Glavne značajke IPTV-a su:
- – Televizija uživo (sa ili bez interaktivnih sadržaja)
– Time shifting – pauziranje tv programa, ili gledanje sadržaja koji je već prošao
– Video on demand (VOD) – posuđivanje filmova ili bilo kakvog video sadržaja, nevezano uz TV program
Gledamo li s pozicije krajnjeg korisnika, u pravilu, IPTV predstavlja pojavu jedne nove “kutije”, tj. krajnjeg korisničkog uređaja – Set-Top-Box. On se povezuje na kućnu DSL ili drugu širokopojasnu liniju te je zadužen za spajanje IP paketa u koherentan video tok, kao i za njegovo krajnje dekodiranje u oblik koji će se moći koristiti na praktički svakom TV uređaju. Računalo bi također moglo “odraditi” taj posao” ali to još uvijek nije praksa.
Veći dio video signala u transportnu mrežu ulazi na lokaciji nacionalnog telekomunikacijskog mrežnog čvorišta (HE – Head-End), gdje se ulazni TV signali (uglavnom sa satelita) primaju te po potrebi kodiraju (često u MPEG-2, iako su mogući H.264/MPEG-4 AVC te Windows Media formati). Video tok se rastavlja na IP pakete i transportira korištenjem telekomunikacijske jezgrene mreže, masivne IP strukture koja se koristi i za veliku količinu drugih vrsta prometa (podaci, govor). Tu dolazi do izražaja prednost u posjedovanju kompletne transmisijske mreže, s obzirom na to da se može upravljati kvalitetom signala (QoS – Quality of Service) te tako dati najveći prioritet video prometu koji je najosjetljiviji po pitanju gubitka paketa. Bez kontrole nad kompletnom mrežom to bi moglo dodatno zakomplicirati stvari budući da se zahtjevi za kvalitetu signala među različitim operatorima teško mogu dogovoriti na zadovoljstvo svih uključenih. Uz kontrolu s kraja-na-kraj, telekomunikacijske kompanije mogu garantirati dovoljno podatkovne propusnosti za signale u svakom trenutku, što je ključni faktor u osiguravanju pouzdanosti sustava u očima krajnjih korisnika.
Svi TV kanali, koje operator telekomunikacijskoga sustava može pakirati u različite svežnjeve, u mrežu se šalju multicast prijenosom. Treba imati na umu da postoje ograničenja broja kanala koji istovremeno mogu biti na raspolaganju jednom korisniku. Problem je u lokalnoj petlji na digitalnoj pretplatničkoj liniji (DSL – Digital Subscriber Line) gdje čak i uz potpuno iskorištavanje mogućnosti ADSL 2+ tehnologije možemo dobiti „samo“ 25 Mbit/s (a i ta se brzina značajno smanjuje kako su korisnici udaljeniji od DSL pristupnog multipleksora /DSLAM – Digital Subscriber Line Access Multiplexer).
Kako onda poslati stotine IPTV kanala prema krajnjem korisniku s DSL linijom? Pošalje ih se maksimalno 2-3 prema jednom korisniku od DSLAM-a (jedan za TV, drugi za možebitni video na zahtjev te jedan potreban za prebacivanja kanala; može se dodati i četvrti kanal u slučaju da su u kući postavljena dva krajnja korisnička uređaja). Kada se mijenja kanal pomoću daljinskog upravljača, krajnji korisnički uređaj (koji je zapravo IP prijemnik) prelazi na drugi kanal korištenjem IGMP v2 protokola (IP Group Membership Protocol) tako da prijeđe na drugu multicast grupu. Kada programski sustav primi zahtjev za promjenom kanala, on “pregleda” bazu korisnika i kada se potvrdi da dotični korisnik ima pravo gledati traženi kanal, na njegovom lokalnom usmjerniku/preklopniku on se doda na distribucijsku listu. Na taj način se samo programi koji se trenutačno gledaju šalju s mrežnoga čvorišta (HE) prema DSLAM-u krajnjeg korisnika.
Bez obzira na to koliko dobro je neka mreža organizirana ili koliko su snažne kontrole kvalitete usluge, uvijek postoji mogućnost greške u video toku. Za unicast tokove to je manji problem (npr. VoD promet) jer krajnji korisnički uređaj jednostavno ponovno može zatražiti izgubljene pakete (dozvoljeno vrijeme je ovisno o veličini međuspremnika krajnjega korisničkoga uređaja). Kod multicast video tokova puno je važnije da je mreža dobro dimenzionirana s početka na kraj, budući da se krajnji korisnički uređaj samo “pretplaćuje” na video tok te ne može praviti zahtjeve za dodatnim informacijama. Kako bi se izbjegao taj problem multicast tokovi sa sobom nose razne vrste zaštite od grešaka. Iako multicast tehnologija rješava problem isporuke istog sadržaja milijunima korisnika u isto vrijeme, ne pomaže kod opcija kao što je video na zahtjev, koji zahtijeva jednoznačan video tok prema jednom korisniku. Takav video tok u pravilu kontrolira protokol RTSP (Real Time Streaming Protocol), koji omogućava kontrolu nad video tokom podataka kao da se radi o kućnom video uređaju s mogućnostima gledanja, pauziranja i zaustavljanja sadržaja koji se gleda.
