Ako ste se dosad najviše slušali glazbu s medija kao što su CD-i, DVD-i, ako uglavnom glazbene datoteke slušate u MP3 formatu, to znači da niste iskusili maksimum kvalitete te glazbe.
Da, postoji nešto što se zove ”zvuk visoke rezolucije” ili ”High-Res sound”. Radi se u biti o formatu koji pruža znatno veću kvalitetu zvuka u odnosu na standardnu kvalitetu na koju smo najviše naviknuli. U nastavku ćemo reći više o tome što uopće jest zvuk visoke kvalitete i kako vi kao korisnik možete uživati u ovakvome zvuku.
Što jest zvuk visoke kvalitete?
Slično kao u rezolucijama monitora, gdje se 720p, 1080p, pa 4K, smatraju poboljšanjima u razlučivosti videozapisa i slike, slična se promjena dogodila i u svijetu zvuka. Iako se to promijenilo tijekom vremena, trenutno mislimo na zvuk visoke rezolucije kao bilo koji digitalni zvuk koji može premašiti rezoluciju CD zvuka.
Da ne kompliciramo previše, dovoljno je reći sljedeće: CD audio ima dvije osnovne kvalitete koje ga definiraju: dubinu bita (16 bita) i brzinu kreiranja uzoraka (44,1 kHz). Svaki digitalni zvuk koji poboljšava ove kvalitete stoga se smatra visokom razlučivošću. Kao primjer, Apple Music nudi svoj audio katalog visoke rezolucije u 24-bitnom formatu, s brzinama kreiranja uzoraka u rasponu od 48 kHz do 192 kHz.
Kratka povijest nastanka zvuka visoke kvalitete
Sam pojam može djelovati novo, ali zvuk visoke rezolucije zapravo postoji više od dva desetljeća. Prvi široko dostupni formati visoke rezolucije bili su Super Audio CD (SACD) i DVD-Audio. Oba su lansirana u razmaku od nekoliko mjeseci 2000. godine. Nažalost za te formate, zahtijevali su skupe playere, a osim ako niste posjedovali zaista vrhunski audio sustav, malo je vjerojatno da biste mogli čuti razliku između njih i obične CD snimke.
Zašto je zvuku visoke kvalitete trebalo tako dugo za dostizanje kvalitetu videozapisa?
Uz trošak i ograničenu dostupnost SACD-a zvučne kvalitete sa DVD-a, uključene veličine datoteka bile su ogromne, toliko da su čak i komprimirane verzije bile prevelike za preuzimanje putem interneta u to vrijeme. Umjesto toga, ljudi su se okrenuli prema MP3, digitalnom glazbenom formatu, koji je prilagođen za ograničenu propusnost kasnih 90-ih i ranih 2000-ih. Mogli ste ugurati cijeli album od 10 MP3 zapisa u isti prostor za pohranu, kao jedan CD audio zapis. Zbog toga je MP3 bio idealan i za brzo preuzimanje i nije prošlo dugo prije nego što je Appleov iPod pretvorio MP3 u najpopularniji glazbeni format na svijetu.
No, kada se malo bolje pogleda, MP3 predstavlja potpunu suprotnost u odnosu na spektar visoke kvalitete zvuka. Kako bi se postigla njihova mala veličina, MP3-ovi su visoko komprimirani, ali to je učinjeno “s gubicima”, što znači da su u procesu stvaranja, neke informacije iz izvorne snimke uništene. Ovo se uništavanje vrši pomoću principa psiho-akustike. Zbog toga, usprkos tome što neke informacije izvorno nedostaju, većina ljudi i dalje misli da MP3-ovi zvuče dobro ili barem “dovoljno dobro”.
Ponovno rođenje zvuka visoke kvalitete
Jedan od najglasnijih koji su željeli vraćanje glazbe visoke kvaliete bio je folk-rock legenda Neil Young, koji je kritizirao MP3 i AAC formate i njihovog najvećeg dobavljača u to vrijeme, Appleov iTunes. Youngove kritike na kraju su dovele do akcije i 2012. je pokazao rani prototip PonoPlayera, prijenosnog glazbenog uređaja koji može reproducirati zvuk visoke rezolucije. U 2014. PonoPlayer je lansiran na Kickstarteru i bio je vrlo uspješan, sa stajališta grupnog financiranja, budući da su skupljeni milijuni.
Nadalje, zahvaljujući sve većoj dostupnosti brzog pristupa internetu, ponovno je zaživjela ideja o glazbi visoke kvalitete. Točnije danas imamo i internetske trgovine, putem kojih možemo kupiti i preuzeti glazbu visoke rezolucije. No, unatoč ranom entuzijazmu za ideju, bilo je jednostavno premalo ljudi koji su bili zainteresirani za ovakav projekt i sve je stalo 2017. godine.
PonoPlayer možda i jest bio komercijalni neuspjeh, ali u smislu podizanja svijesti o kvaliteti digitalnog zvuka, definitivno je uspio. Počele su se pojavljivati mnoge glazbene trgovine na internetu, koje su se specijalizirale za preuzimanje zvuka visoke rezolucije. Sony je odlučio uložiti ogromna sredstva kako bi iskazao podršku stvaranju zvuka visoke rezolucije, stvarajući crno-zlatni logo kako bi kupcima pomogli u prepoznavanju kompatibilnih proizvoda. Danas tim logotipom upravlja Japansko audio društvo i sada postoje televizori, prijenosni uređaji za reprodukciju glazbe, zvučne trake, bežični zvučnici, AV prijamnici i mnogi drugi proizvodi širokog spektra proizvođača koji su kompatibilni s visokom rezolucijom.
Jesu li svi audio zapisi visoke kvalitete iste kvalitete?
Nisu. Iako sve pjesme visoke rezolucije imaju veću rezoluciju od pjesama CD kvalitete, još uvijek postoje različite razine. Najčešća kombinacija visoke razlučivosti je 24-bit/96kHz, ali moguće je pronaći datoteke visoke razlučivosti koje idu i do 32-bita/384kHz.
Postoji li možda MP3 format visoke rezolucije?
Ne postoji. Budući da se radi o formatu s gubitkom, MP3-ovi tehnički nemaju fiksne bitne dubine niti stope kreiranja uzoraka. No, ono što imaju jest maksimalna brzina prijenosa od 320 kilobita u sekundi (kbps), što ne može sačuvati sve informacije u CD audio zapisu. Zbog ovoga ne bi imalo smisla pokušavati ih koristiti za zvuk visoke rezolucije, koji sadrži još više informacija. Kao rezultat toga, zvuk visoke rezolucije obično se komprimira bez gubitaka. Formati datoteka koji su kompatibilni sa zvukom visoke rezolucije bez gubitaka su FLAC, WAV, ALAC, AIFF, DSD i APE.
Što je to MQA?
MQA ili ”Master Quality Authenticated” digitalno je audio format, koji može reproducirati 24-bitni/96kHz zvuk i stoga se kvalificira kao zvuk visoke rezolucije. Ipak, postoji kontroverza unutar zajednice ljubitelja odličnog zvuka glazbe, u vezi MQA jer, tehnički, ovo nije format bez gubitaka. Osim toga, MQA zahtijeva namjenski hardver kako bi se ovaj format zvuka moglo čuti i najvišoj kvaliteti.
Što je nama kao korisnicima potrebno kako bismo mogli čuti zvuk visoke rezolucije?
U najmanju ruku, trebat će vam izvor glazbe visoke rezolucije i uređaj koji je može reproducirati.
Kada govorimo o izvoru visoke kvalitete glazbe, neke stvari trebate imati na umu. Ako želite pristupiti velikoj kolekciji zvuka visoke rezolucije, možete se pretplatiti na usluge strujanja glazbe kao što su Apple Music, Amazon Music, Tidal ili Qobuz. Iako je Spotify neko vrijeme planirao ponuditi razinu bez gubitaka, to još nije učinio. Isto tako, možete kupiti i preuzeti zapise visoke rezolucije iz podržanih formata u internet trgovinama.
DVD-Audio i SACD diskovi i dalje su dostupni za kupnju, ali trebat će vam kompatibilni uređaj za njihovu reprodukciju ili kopiranje zvuka. Ako ste entuzijast, ako to znate i želite, svoje albume isto tako možete pretvoriti u zvučne datoteke visoke razlučivosti, iako bi razlika mogla biti minimalna. Datoteke visoke razlučivosti veće su od datoteka CD kvalitete, ali možda neće uhvatiti znatno više informacija iz vaših zapisa. Što se tiče CD-a, zvuk visoke razlučivosti neće poboljšati kvalitetu zvuka.
Koji uređaji podržavaju zvuk visoke rezolucije?
Nakon što dobijete izvor zvuka visoke rezolucije, trebat će vam i uređaj na kojem ćete taj zvuk moći pustiti. Reprodukcija bilo kojeg digitalnog zvuka sastoji se od dva koraka: koraka dekodiranja, kada se datoteka visoke rezolucije ili sadržaj strujanja pretvara u format, koji je još poznat kao ”pulsno kodirana modulacija” (PCM) i ”digitalno-analogni” (DAC) korak, kada se PCM signal pretvara u analogni signal koji vaši zvučnici ili slušalice zapravo mogu reproducirati.
Neki uređaji mogu oboje. Digitalni audio player visoke rezolucije kao što je SR35 iz Astell&Kerna može reproducirati gotovo svaki audio format visoke rezolucije na svijetu, bilo da je spremljen na vašem računalu ili ako ste ga ”strujali” s Apple Musica. Samo trebati priključiti slušalice i spremni ste.
S druge strane, neki uređaji mogu odraditi samo jedan od ovih koraka. Na primjer, iPhone može pokrenuti aplikaciju Amazon Music i u potpunosti može dekodirati strujanja visoke rezolucije. No njegov interni DAC ide samo do 24-bita/48kHz, a čak i tada može svirati samo preko vlastitih internih zvučnika, jer nema priključka za slušalice.
Što je sa slušalicama koje podržavaju zvuk visoke rezolucije?
Tehnički govoreći, pribor slušalica ili zvučnika kvalificira se kao kompatibilan s visokom rezolucijom samo ako može reproducirati frekvencije do 40 kHz. Nažalost, ako negdje vidite crno-zlatnu oznaku, koja standardno označava visoku rezoluciju zvuka na proizvodu, to nije odmah jamstvo da će zvuk zvučati bolje, budući da velik broj drugih čimbenika isto tako utječu na kvalitetu zvuka.
Novije bežične slušalice omogućuju vam slušanje zvuka visoke razlučivosti putem USB-C, bez potrebe za zasebnim DAC-om/pojačalom. Neke popularne slušalice koje podržavaju ovu značajku uključuju Sonos Ace, Beats Studio Pro i Dali IO12.
Postoji li zaista kvaliteta zvuka koja je bolja od CD kvalitete ili je sve ovo samo teorija?
Dakle, ako možete povećati rezoluciju zvuka putem većih dubina bitova i viših rezultata kreiranja uzoraka i ako možete postići odgovarajuće poboljšanje vjernosti zvuka, zašto su se Sony i Philips, dva kreatora CD standarda zvuka, odlučili za 16-bit/44.1 kHz?
Najjednostavnije rečeno, sve ovisi o matematičkoj formuli poznatoj kao Nyquist-Shannonov teorem. Navodi da vam je potrebna samo brzina kreiranja uzoraka, koja je dvostruko veća od najviše frekvencije zvuka koju pokušavate uhvatiti. Budući da je granica ljudskog sluha oko 20 kHz, na kraju imamo brzinu kreiranja uzoraka od 40 kHz. Da, to je niže od CD standarda od 44,1 kHz, ali dodatni iznos je dodan iz tehničkih razloga, a ne zbog kvalitete zvuka.
Dva glavna argumenta u korist visoke rezolucije su veći dinamički raspon (glasnoća) i veća frekvencija snimanja. Na 16 bita možete uhvatiti samo do 96 dB glasnoće, dok 24-bitni uzorci mogu doseći čak 144 dB. Malo ljudi bi tvrdilo da nam treba 144 dB, ali mnogi smatraju da 96 nije dovoljno. Frekvencije više od 20 kHz možda neće biti čujne, ali postoje oni koji smatraju da postoje dokazi da te više frekvencije ipak djeluju na zvuk koji možemo čuti, uzrokujući suptilne promjene koje vrijedi sačuvati.
Alan Milić
