Napustio nas je Barney. Osoba koja je nadilazila pojmove suradnik, novinar, ili zapravo bilo kakav pokušaj da ga se svrsta u bilo kakvu jednostavnu definiciju. Barney je bez obzira na društvo u kojem se nalazio bio “jedan od nas”. Znao je kada treba biti ozbiljan, i kada treba iskoristiti svoje gotovo nepresušno znanje o najrazličitijim segmentima IT sektora, ali znao je biti i neozbiljan, uvijek šarmantni zabušant u kutku redakcije. Barney ljude nije ostavljao ravnodušnima, jer on to jednostavno nije bio sposoban napraviti. Sve oko njega bilo je posebno. I upravo zato, napisati tekst koji opisuje tko je bio Barney je gotovo nemoguće.
Smatram da Barney nije bio samo suradnik neke redakcije, ili obični IT novinar, pa prenosim ono što je o njemu napisao njegov dugogodišnji prijatelj, Lucijan Carić, a objavile kolege iz časopisa Bug, redakcije u kojoj je Barney radio prije nego što je prešao u PC Chip. Barney je prvo i osnovno bio Čovjek, a tek nakog toga član neke redakcije tako da ova suradnja niti njemu ne bi bila neobična. Barney je živio za svoje čitatelje i svoje prijatelje, i kao takvoga ćemo ga uvijek pamtiti. (J.R.)
“Veliki duše i stvoritelju svega života, dolazi ti ratnik brz i prav poput strijele odapete u sunce
Pokatkad, samo pokatkad, u našim životima nastanu pukotine, koje se izvana možda čine male i beznačajne, nebitne u beskonačnosti univerzuma, sitne u okvirima svijeta, čak i jedva vidljive u maloj Hrvatskoj. Ali one nepogrešivo lome kroz desetljeća života, generacije nadanja, presijecaju oceane obiteljskih veza, režu kroz najtvrđe stijene prijateljstava, razdvajaju planine ljubavi i sežu sve do pod same temelje stupova neba. Stari, zaspao si na ovom svijetu i probudio se na onom. To si i želio.
Kažu da za ispunjenje te želje na ovom svijetu treba učiniti mnoga dobra djela, da treba zaslužiti da ti Veliki ključar energije svemira ukine napajanje baš onda kada ti je centralni procesor bezbrižno uspavan. Ti si istinski pionir hrvatske informatike, malo je toga sa čim se nisi susreo, ali znam da su ti srcu posebno prirasli Hewlett-Packard kompjuteri i programabilni kalkulatori, a Apple II koji si koncem sedamdesetih kupovao diljem Njemačke, da bi ga onda švercao ne samo preko jugoslavenske, već i austrijske granice (o, da to su bila vremena prije Europske Unije) bio je tvoj ponos i dika, uostalom bio si jedan od prvih vlasnika te legende u bivšoj nam zemlji. Znam da te zanimalo sve i svašta, od znanstvene fantastike, filmova – koje smo često zajedno pohodili, do modela željeznica i željezničkih simulacija. Ali, najviše od svega volio si informatiku, programiranje i pisanje. To su tvoji istinski elementi. Rijetki znaju da si jedan od prvih informatičkih pečalbara, čiji su se programi prodavali izvan granica naše zemlje. Tvoje sposobnosti da pročitaš između redova, da vidiš nešto što je svima promaklo, da nađeš rješenje za problem od koga su svi odustali, legendarne su. Isto je legendarna tvoja sposobnost da u najkraćem roku napišeš najsloženije tekstove, ali i da do ludila dovedeš urednike koji čekaju da konačno napraviš neki jednostavni poslić.
O, da, imao si i mana, znao si nas katkad ostaviti na cjedilu, ostaviti stvari nedovršenima, ali stari, mi ti ne zamjeramo. Na kraju krajeva, ni mi nismo bez mana. I ako smo se ikada ogriješili o tebe, molim te da nam oprostiš. Znam da hoćeš, jer u tvom velikom srcu mjesto je nalazila samo dobrota. Isto tako, bezbroj puta priskakao si nam u pomoć, i ne samo nama već često i ljudima koje si jedva poznavao. Zato je puno onih kojima si se zaista uvukao pod kožu. Tvoj nonšalatan, ali osobit, odnos prema životu zadržao si i u najtežim trenutcima, nisi se žalio ni plakao nad svojom sudbinom (eh, da je bar nama takav stav) i odigrao si produžetke kojima si izludio, ali i zadivio, i najstrože suce. Hvala ti što si bio pored nas. Veliki gospodaru svih bitova, moćni stvoritelju svih mreža, budni čuvaru oblaka vječnosti, stiže ti vjerni sljedbenik i iskreni štovatelj, pronositelj tvoje vjere od prvih treptaja iskri svemira. Posjedni ga uz sebe i uputi ga u tajne upravljačkih sklopova vječnosti, neka mu savijanje prostora i vremena bude dnevna igra na tvojim konzolama beskonačnog svemira. Povjeri mu brigu o svojim sučeljima i portalima na granicama svjetova, gdje se traže odgovori na vječna pitanja – tko zna kad i tko zna gdje.
A ti stari – vješti obijaču svih softvera, marni skladištaru sigurnosnih kopija svih digitalnih sadržaja, uporni pronalazaču svih rupa i nedokumentiranih mogućnosti, pronicljivi čitaču između redova svake dokumentacije – nama; koji ostajemo igrati ovu igru iz koje ne možemo izaći, u kojoj ne možemo pobijediti, pa čak ni izvući neriješeno; tu i tamo skreni koji joule da ne sustanemo, uputi nam par wata dobre volje da se nasmijemo, prošvercaj nam par grama sreće i katkad nam pošalji par bitova da se prosvijetlimo. Stari, život je tako kratak, a smrt je tako dugačka, ali još je duži zaborav. Falit’ ćeš nam i nikada te nećemo zaboraviti. (Lucijan Carić)”
Posljednji ispraćaj je na zagrebačkom Krematoriju, u utorak 19. veljače u 12:15.
