U šezdesetima nakon komunističke revolucije, Kuba se našla u potpunoj izolaciji. Sav tehnološki razvoj koji se događao od tada nadalje u Kubi, je bio gotovo nedostupan, pa su ljudi vremenom, natjerani potrebom, počeli prenamjenu postojećih naprava te vremenom postajali sve uspješniji, rješenja su postajala sve raznovrsnija i domišljatija, a primjenjivana su od prijevoznih sredstava do slušnih pomagala. Neka su bila jedinstvena za cijelu Kubu, ali ovisno o dostupnosti materijala, neka su postala specifična za određene dijelove zemlje.
Proces je na kraju doveo do pogleda na tehnologiju drugačijeg od našeg, u toliko što Kubanci više naprave nisu smatrali cjelinama i takve prilagodbe i prenamjene postale su sasvim uobičajene, sastavni dio kulture i načina života. Čak je i vlast poticala ovaj proces izdavši priručnike, koji su poslije sadržavali inovacije samih ljudi, koji su pokrivali sve, od jednostavnih preinaka aparata do uradi sam oružja . Kubanski umjetnik Ernesto Oroza putovao je cijelim otokom te tražio i dokumentirao takve naprave. Napravio je galeriju i objavio knjigu o ovome fenomenu nazvavši je „Tehnološka neposlušnost“.
