Neutralnost Interneta – Dali su ISP davatelji internet usluga zaista neutralni?

Neutralnost Interneta možemo gledati na dva načina. Prvi je da davatelji Internet usluga (ISP – Internet Service Provider) tretiraju sav promet na Internetu jednako i da ne postavljaju nikakve uvjete na informacije koje se prenose njihovom infrastrukturom, a drugi je da Internet mora općenito biti nenadziran i da ljudi na Internetu moraju biti slobodni, odnosno ne smije ih se nadgledati što rade i što skidaju. Kada bi to bilo tako, onda bismo mogli govoriti o tome da je Internet neutralan i da su na Internetu „svi jednaki“, no nažalost situacija je malo drugačija. I u Hrvatskoj i u ostatku svijeta. Pogotovo u Americi gdje ljudi za jedan skinuti piratski glazbeni CD dobiju kazne i preko milijun dolara ili zatvorsku kaznu. Također, ISP-ovi filtriraju promet, prate što se događa na Internetu, određene servise propuštaju brže od ostalog prometa … No, problem je mnogo dublji od toga.

Neutralnost Interneta, FCC i globalni cilj
Generalno gledano, svi mi korisnici Interneta plaćamo na mjesečnoj bazi pretplatu jednom od davatelja usluga kako bi mogli koristiti Internet, odnosno kako bismo se spojili na Internet. Ti isti davatelji usluga su tokom dužeg niza godina potrošili milijune i milijune kuna da bi napravili infrastrukturu i da bi cijeloj državi omogućili spajanje na Internet (op.a. iako postoje još mnoga manja mjesta koja nemaju nikakvu opciju za spajanje na Internet, no to je tema za neki drugi puta) i omogućili kvalitetnu i brzu uslugu. Ideja neutralnog Interneta je da te iste kompanije sav promet koji prolazi infrastrukturom tretiraju jednako. Davatelji usluga ne bi trebali blokirati ili degradirati pristup određenim web stranicama ili servisima i nikako ne bi smjeli koristiti „brze trake“ za određene servise koji im plaćaju da se stranica brže otvara i da te stranice imaju prioritet nad ostalim prometom. To znači da dvije praktički iste stranice se neće jednako brzo učitati. Jedna će se možda učitati za 0.5 sekundi, a druga za 1.5 sekundu. Uzevši u obzir da recimo kod otvaranja te dvije web stranice povlačite istu količinu podataka – u praksi to nije tako, no radi primjera uzmimo da je to tako.

Ovaj termin – Neutralnost Interneta – je iskovan prije više od 10 godina i mnogo puta je bio u raznim debatama kada se govorilo o regulativama i zakonima koji se tiču Interneta. Naravno, situacija nije ista u Hrvatskoj, u drugim zemljama Europske unije i recimo u Americi. Najveći utjecaj na Internet promet imaju naravno razni web servisi u Americi i oni utječu na američke davatelje usluga. No, situacija nije idealna nigdje.
Američki kongres, FCC (Federal Communications Commission) i razni sudovi se ponajviše bave neutralnošću mreže svih mreža i pokušavaju je zaštititi od bilo kakvih vanjskih utjecaja. Argumenti raznih advokata je da neutralnost mreže snižava barijeru ulaska novih servisa na Internet i omogućava mladim poduzetnicima da naprave nove kompanije kao što su Google, Facebook, Dropbox. S druge strane, kritičari tvrde da bilo kakvo miješanje u rad davatelja usluga je kontra produktivno, potencijalno može smanjiti investicije koje se rade u infrastrukturi i nadogradnji iste, te će ograničiti fleksibilnost davatelja usluga da rade inovacije i uvode nove usluge. Teško je reći tko je tu zapravo u pravu.

Svi bi trebali biti jednaki
Kada je Mark Zuckerberg napravio Facebook u svojoj sobi u kampusu, on nije pitao niti jednog davatelja usluga da dodaju Facebook na svoju mrežu niti je platio ikome da Facebook bude dostupan ljudima. On je odmah postao dostupan svima onima koji su imali Internet. I to je neutralnost Interneta – vi nešto postavite na Internet i ljudi tome mogu pristupiti bez ikakvih problema. Nema prioriteta na prometu, nema zabrana ili ograničenja. Da li je situacija danas drugačija? Ne znamo – možda Facebook plaća više novaca određenim američkim davateljima usluga da se Facebook brže otvara korisnicima, a možda i ne. Facebook je najpopularnija stranica na svijetu koliko god dugo da se otvarala.

Upravo je neutralnost Interneta i dovela do toliko inovacija u posljednjih 20 godina. Barijera za ulazak novih servisa i web stranica na tržište je niska. Ako vi kupite domenu, server, postavite spomenutu stranicu ili servis na tu domenu, odnosno te servere i to bude dostupno korisnicima oni mogu odmah tome pristupiti. Kako ćete privući korisnike je druga stvar, no bitno je da vas niti jedan davatelj usluga ne blokira i ne ometa promet prema vašoj stranici i obrnuto. Upravo je ta sloboda omogućila poduzetnicima da naprave servise koje koristimo na dnevnoj bazi kao što su Google, Twitter, spomenuti Facebook, Netflix, Amazon, Skype, Dropbox …

Zamislite sada ja obrnuto i da se izgubi neutralnost mreže. Internet bi postao mjesto na kojem bi novi servisi mnogo teže uspijevali. Na primjer – recimo da netko napravi novi servis sličan YouTubeu, a davatelji usluga tu kompaniju traže dodatne novce kako bi propuštali njihov promet i kako bi krajnji korisnici mogli gledati video sadržaj. To podiže troškove razvoja tog servisa, zatim kompanija koja stoji iza tog servisa mora pregovarati o propuštanju sadržaja sa svim davateljima usluga koji bi eventualno blokirali promet i tako dalje. Znatno bi se otežao uspjeh takvog novog servisa.

Osim ovoga, postoji još jedan veći potencijalni problem. Davatelji usluga bi mogli promišljeno uništavati određene servise koji su im prijetnja. Recimo da telefonska kompanija koja korisnicima daje usluge telefoniranja i Interneta bi mogla polako kočiti servise kao što je Skype jer ljudi koriste isti za besplatno razgovaranje i tako uzimaju dio kolača kompaniji od telefoniranja. Zatim bi se mogle blokirati aplikacije kao što su Viber, Whatsapp i ostale jer ljudi putem istih pošalju na stotine poruka mjesečno, a ne šalju SMS poruke kao nekada. Zatim tu je televizija. Mogli bi se blokirati servisi poput Netflixa jer davatelji usluga imaju svoje TV pakete koje prodaju korisnicima … Primjera je još mnogo. Zato je bitno da shvatite zašto je ovo pitanje toliko važno i zašto se treba boriti da Internet ostane neutralan. Ne kažemo da bi sve kompanije zabranile određene servise i da to žele raditi, no sigurno određene kompanije koje daju usluge bi to napravile. Ili kao što smo rekli, sustavno usporavale servise dok ih korisnici ne bi prestali koristiti.

Korisnici – za i protiv reguliranja neutralnosti mreže
Sami korisnici Interneta također nisu sigurni da li trebaju postojati određene regulative ili ne. Protivnici regulacije Interneta kažu da ukoliko je neutralnost mreže dobra za korisnika nema potrebe za ikakvom regulacijom jer će tržište natjerati davatelje usluga da zaštite svoje korisnike, odnosno da im omoguće pristup svim servisima i web stranicama. Dobar davatelj usluga će biti na neki način prisiljen dati puni pristup Internetu korisnicima jer će željeti da njihovi korisnici imaju pristup svemu, posebice najnovijim servisima i web stranicama. No, mnogi se s ovime ne bi složili.

Ako uzmete da većina kućanstava ima 1-2 davatelja usluga na izbor, kako možemo govoriti o tržištu usluga i slobodi izbora? Korisnici nemaju dovoljno alternativi da bi ih „tržište moglo zaštititi“. Pogotovo u zemljama kao što je Hrvatska. Ako se ne nalazite u jednom od većih gradova praktički nemate izbor davatelja usluga ili uopće nemate Internet. Istina, tu govorimo o selima i raznim prigradskim naseljima koja su udaljena od središta gradova, no tvrdnja i dalje stoji. Kada bi svi korisnici na svijetu imali barem 5-6 davatelja usluga na izbor, ona možemo govoriti o slobodnom tržištu usluga. Situacija u Hrvatskoj ide na bolje i manji gradovi dobivaju nove usluge, no to i dalje ide prespor. Posebice kada se uspoređujemo sa naprednijim zemljama koje već imaju za 10-20 dolara mjesečno optiku i basnoslovne brzine skidanja i slanja podataka. A da ne govorimo Americi i Googleovoj usluzi Fiber koja vam nudi brzine skidanja i slanja kakve ne možemo ni zamisliti.

No, takva infrastruktura košta milijarde dolara i bilo kakvo upletanje politike u poslovanje bi moglo usporiti nadogradnju postojeće infrastrukture. Cijela ova tematika nije crno bijela i ne može se tako gledati. Realno gledajući, određene regulative se moraju postaviti, no mora se i davateljima usluga ostaviti dosta prostora da vode posao kako znaju i kako žele. Bilo kakvo upletanje u slobodno tržište je krivo i kontra produktivno. Pogotovo ako se donesu loši zakoni koji idu na ruku jednom od davatelja usluga, a drugima na štetu.

Barack Obama i Internet
Američki predsjednik Barack Obama se također zalaže za neutralnost Interneta i nedavno je imao veliki intervju na tu temu u kojoj je iznio određene stavove. Ti stavovi su bili poznati i prije nego je Obama postao predsjednik Amerike – on se zalaže za to da davatelji usluga budu transparentni i da usluga bude svima dostupna, svima jednaka i da nema posebnih pravila na Internet promet. Ukratko – i Obama se zalaže za neutralni Internet. Dapače, pozvao je FCC da postavi određene regulative kako bi se osiguralo nabrojano, te da te regulative imaju nikakav ili jako mali utjecaj na kompanije koje daju Internet uslugu. Zapravo, Obama je napisao pismo s kojim se obratio FCC-u i javnosti, a u njemu se ističu 4 točke:

– Nema blokiranja sadržaja – Ako krajnji korisnik zatraži pristup određenoj web stranici ili servisu, a ta ista stranica ili servis su legalni, onda davatelj usluga ni pod koju cijenu ne smije blokirati taj sadržaj. Samim time, svaki igrač na tržištu ima jednaku šansu da uspije, a kada ti isti igrači uspiju, onda cijela Amerika ima koristi od toga jer globalni servisi mnogo novaca dobivaju od korisnika iz Europe i Azije.
– Nema usporavanja sadržaja – Davatelji usluga ne smiju usporavati određeni sadržaj prema svojim potrebama i željama jer onda nemaju svi istu šansu i isti tretman na Internetu.
– Povećanje transparentnosti – Internet promet između korisnika i davatelja usluga nije jedini koji se može modelirati i koji može imati „poseban tretman“. Dapače, davatelji usluga bi mogli postavljati određene uvjete na promet između njih i ostatka Interneta, a Barack Obama želi da se i taj promet na neki način regulira, odnosno da sve bude transparentno i čisto. Zato je sugerirao FCC-u da iskoristi sve što je u njihovoj moći da se to i ostvari.
– Nema plaćanja prioriteta – Nijedan servis ne bi trebao biti spor jer ne plaća dodatni novac davatelju usluga i Obama misli da bi svako takvo plaćanje trebalo zabraniti ukoliko utječe na Internet promet.

Sve u svemu, Obama se jasno i glasno zalaže za neutralnost Interneta i nadamo se da će uspjeti napraviti ono što je naumio, tj. da će pomoću određenih tijela osigurati neutralnost mreže.
U Hrvatskoj mislimo da nema previše takvih problema jer se nama svi servisi relativno brzo otvaraju. Kod nas je veći problem nedostupnost određenih usluga i česta poruka koju možete vidjeti – „Service is not available in your country“. No, to je najčešće do samog web servisa koji zbog određenih autorskih prava i licenci ne dopušta spajanje korisnicima određenih zemalja na taj isti servis. No, i tome se može stati na kraj korištenjem VPN servisa.

Drugi veliki problem Interneta – globalni nadzor
Ako se malo odmaknemo od davatelja usluga i prometa koji ide njihovim infrastrukturama, drugi veliki problem za neutralnost mreže je nadzor Internet prometa. Računala i mreže se masovno nadziru, a sve je više članaka o tome. Sjetite se Wikileaksa, sjetite se Edwarda Snowdena, te mnogih drugih zviždača koji su izašli u javnost sa raznim dokazima o nadzoru Interneta pa se sada nalaze u bijegu jer bi ih mogli zatvoriti na mnogo godina u zatvor ili su već u zatvorima jer su ugrozili „sigurnost određene zemlje“. Naravno da nisu nikoga ugrozili nego su ljudima rekli kakvo je pravo stanje sa Internetom, a to nisu smjeli iz mnogo razloga – agencije koje nadziru Internet to ne žele priznati i ne žele da vi znate jer biste se u suprotnome mogli zaštititi i otežati im posao.

Nadzor Interneta ima u jednu ruku dobru stvar, a to je svakako borba protiv terorizma i sprečavanje određenih ilegalnih akcija koje se događaju, no to ne može biti razlog da se većinu korisnika nadzire bez ikakve potrebe za time i da se podaci koje korisnici daju raznim web servisima dostavljaju određenim agencijama koje mogu te podatke iskoristiti i spremiti u svoje baze podataka. Tu govorimo o Facebooku, Googleu i ostalim IT kompanijama koje imaju jako puno podataka o vama koje ste im svjesno ili nesvjesno dali, a oni ih koriste protiv vas. Ne u onom najgorem smislu, no Google vam po vašim pretraživanjima namješta reklame za koje misli da bi vam mogle biti zanimljive. A kako oni znaju da bi vam nešto moglo biti zanimljivo? Lijepo – prate što vi pretražujete na Internetu i što vas najviše zanima.

Naravno da im korisnici to mogu onemogućiti ili barem otežati, no mnoge korisnike nije briga za to, a mnogi se ne znaju zaštititi i onda se nalazimo u situaciji u kojoj jesmo.
Razne civilne grupe se pokušavaju boriti protiv toga i sustavno upozoravaju na stanje u kojem se nalazimo jer svako povećanje nadzora na Internetu je korak prema masovnom nadzoru svih korisnika na Internetu, a to će dovesti do toga da će se ugroziti privatnost pojedinaca i na kraju utjerati strah u korisnike na Internetu koji više neće biti sigurni. Hakerska grupa Anonymous se neko vrijeme uspješno borila protiv nadzora i hakirala je stranice mnogih agencija i (ne)vladinih tijela kako bi pokazala što misle o Internet nadzoru, no polako ali sigurno su agencije ugušile i tu grupu. Kada uhitite i zatvorite pripadnike te grupe, ostali se prestraše i prestanu se boriti. A upravo se to dogodilo vodećim ljudima Anonymousa.

Kakvo je stanje nadzora Interneta u Hrvatskoj ne možemo reći jer nemamo informacije o tome, no sigurno znamo da se određene stvari prate. Prate se IP adrese koje dobivate kada koristite Internet, dobivate email poruke kada skidate torrente što znači da se prati što točno skidate i šaljete na Internet i slično. Kod nas postoje određeni zakoni o telekomunikacijama i Internetu kojima je propisano što se točno mora pratiti i koji podaci se o korisnicima moraju spremati u baze podataka i koji moraju biti dostupni određeni niz godina ukoliko bi ti podaci zatrebali nekom od nadležnih tijela u Republici Hrvatskoj. Europska unija je također donijela određene smjernice o tome što se treba pratiti, a što se ne smije i vjerujemo da su nađi zakoni usklađeni sa dotičnim smjernicama, regulativama i zakonima.

Kina recimo ima „Great firewall of China“ koji prati sav promet, blokira određeni promet i putem istoga se vrši masovni nadzor korisnika Interneta. Zemlje poput Sjeverne Koreje i nekih zemalja na bliskom istoku nemaju opće pristup Internetu ili je on jako ograničen. S druge strane, jedna od „najdemokratskijih“ zemalja na svijetu, Amerika, ima prilično striktne zakone o dostupnosti podataka u realnom vremenu. Tako sav Internet promet, sve emaile poruke, IM poruke koje šaljete moraju biti u izvornom obliku dostupne razno raznim agencijama koje taj promet onda pretražuju, filtriraju, spremaju u svoje baze podataka … Sjetite se samo NSA koja dnevno spremi u svoje baze podataka na desetke terabajta podataka o Internet korisnicima i onome što oni rade na Internetu.

A opet, postoje određene zemlje kao što je Švedska koje imaju jako malo zakona o Internetu i koje su „raj na zemlji“ kada govorimo o nadzoru Internet prometa. Njihovi davatelji usluga imaju jako mali set podataka koje spremaju o korisnicima i zato se Švedska idealna zemlja za kompanije koje imaju VPN servise jer ih lokalna vlast neće prisiljavati da predaju podatke o svojim korisnicima. Naravno da nije Švedska jedina zemlja sa ovakvom slobodom. Mnoge egzotične zemlje poput Djevičanskih otoka i Kajmanskog otočja ne spremaju uopće podatke o IP adresama svojih korisnika i možemo reći da imaju možda i najslobodniji Internet promet.

Kako se zaštititi?
Zaštiti se možete na više načina. Ako ne želite da davatelji Internet usluga vide što vi radite na Internetu, možete koristiti VPN servis. Sav promet koji će davatelj usluga vidjeti je „smeće“, odnosno kriptirani sadržaj između vas i davatelja VPN usluge. Na taj način ćete biti sigurni da nitko ne može vidjeti da li vi gledate video na YouTubeu, dopisujete se sa prijateljima preko Facebooka ili skidate novi album Metallice sa Pirate baya. Ponavljamo, ne morate raditi ništa ilegalno da bi koristili VPN – njega je dobro općenito koristiti kako biste povećali vašu privatnost na Internetu. Preporučamo korištenje VPN-a onih kompanija koja sjedišta imaju u Švedskoj, na spomenutim otocima ili nekim drugim lokacijama koje ne zahtijevaju od dotičnih kompanija spremanje podataka o vama. Jedan od boljih VPN servisa je PrivateVPN iz Švedske.

Osim VPN-a, preporučamo vam da tokom pretraživanja Interneta ne budete spojeni na Google sa Googleovim korisničkim računom jer tako Google može pratiti što vi pretražujete. I opet se vraćamo na onu priču sa reklamama – kako Google zna što vi volite? Tako što prati vaše pretrage. Nadalje, što manje podataka date servisima kao što je Facebook to bolje za vas. Svi mi nesvjesno previše informacija dajemo takvim servisima, a mnogi te informacije mogu iskoristiti u određene svrhe. Mnogo je načina da se zaštitite i svakako apeliramo da to i učinite. Ako već netko želi nadzirati što vi radite na Internetu ili želi dobiti što više informacija o vama, otežajte mu to što više možete. Neutralnost Interneta je nešto za što se svi trebamo zalagati i boriti – svi bi trebali imati pristup Internetu, svi bi trebali biti jednaki na Internetu i svi bi trebali biti slobodni. Da li će se to ikada postići, ne znamo, no to je nešto ka čemu trebamo stremiti.

Autor: Boris Plavljanić