Nije tajna da mnoge zemlje vrše filtriranje Interneta, odnosno “stavljaju” restrikcije na određene web stranice. Sva sreća, taj broj je iz dana u dan sve manji i većina država koje ograničavaju Internet slobodu svojih građana su pomalo zaostale zemlje u kojima još uvijek vlada određena diktatura ili sličan oblik vlasti. Ako vas zanima koje su to zemlje, koje web stranice (društvene mreže) su zabranjene i zašto postoji restrikcija – na pravom ste mjestu
Danas je teško zamisliti dan bez Interneta i društvenih mreža. Facebook, Twitter, Tumblr, YouTube … samo su neke web stranice, odnosno web servisi koje koristimo na dnevnoj bazi i koji nas povezuju sa prijateljima, poznanicima, kolegama s posla. No, postoje zemlje koje su odlučile iz nekih razloga zabraniti društvene mreže i ljudi u tim zemljama praktički ne mogu koristiti te servise. Stoga smo odlučili vidjeti koje su to zemlje koje zabranjuju svojim državljanima korištenje društvenih mreža, koje društvene mreže su zabranjene, iz kojih razloga i kako je moguće zaobići tu zabranu. Nije ništa čudno da zemlje poput Kine, Sjeverne koreje ili Turske zabranjuju određene mreže, no što je sa razvijenim zemljama poput Amerike, Australije, Velike Britanije, Japana? Da, i te zemlje imaju određene zabrane. U Hrvatskoj nije ništa zabranjeno i sve možemo koristiti što je zapravo jako dobra stvar. Možda je jedan od razloga i taj što naši političari ne razumiju društvene mreže i snagu koje one imaju. U svakom slučaju, Hrvatska je jedna od najslobodnijih zemalja po tom pitanju.
Piše: Boris Plavljanić
Restrikcije i VPN
Cenzura društvenih mreža zapravo nije ništa novo. Pojedina društva, točnije određene zemlje cenzuriraju Internet i društvene mreže jer u tim istim zemljama još uvijek vlada određena diktatura i na sve moguće načine se nastoji ljudima zabraniti sloboda koju im Internet pruža. To naravno ovisi o politici u pojedinoj zemlji i logičan zaključak je da se to događa u zemljama koje su još uvijek godinama iza civiliziranog svijeta. Kao što smo rekli u uvodu, postoje određene restrikcije i u razvijenim zemljama, no to je zapravo jako mali postotak u odnosnu na spomenute zemlje. U tim zemljama postoje pojedinci koji će učiniti sve da te restrikcije zaobiđu, a jedini način da to i učine je zapravo korištenje VPN servisa.
Naravno, veliki dio stanovništva se pomirio s restrikcijama i ne koristi zabranjene servise. Razlog? Kazne za prekršitelje su velike, a u zemljama poput Sjeverne Koreje možete i doživotno završiti u zatvoru. No, ako koristite pravi VPN servis, onda vas je gotovo nemoguće otkriti. Postoje VPN servisi koji koriste protokole kao što su „Chameleon“ koje ni vaš ISP ne može razaznati, odnosno vidi da radite određeni Internet promet, ali ne vide što radite. Upravo je to ključno za zaobilaženje ISP-a. Restrikcije se uvijek vrše tako da vaš davatelj Internet usluge (ISP) stavi restrikcije na one servise koji su zabranjeni u toj zemlji. Korištenjem VPN-a ta zaštita „pada u vodu“ i vi bez problema možete koristiti iste. Nadalje, kada koristite VPN servis, možete se spojiti na server, u recimo Švedskoj, i sa njega se spojiti na Facebook, Twitter, YouTube i ostale servise koji su možda zabranjeni.
Neki od VPN servisa koji su najučinkovitiji i koji se najviše koriste u zemljama gdje vladaju određene restrikcije su PureVPN, PrivateVPN, HideMyAss, ibVPN, Overplay i IPVanish. Neki od tih servisa se plaćaju, neki ne, no par dolara mjesečno je mali iznos za slobodu koju vam VPN daje. Čak i mi u Hrvatskoj moramo koristiti VPN ako želimo koristiti servise koji su kod nas nedostupni. Ne postoje ovakve restrikcije, nego su dotični servisi jednostavno nedostupni i vrše filtriranje na osnovi države. Korištenjem VPN-a to ne mogu raditi. Neki od takvih servisa su Spotify, Amazon MP3 …
Najveće restrikcije ima – Kina
Definitivno zemlja sa najviše restrikcija je Kina. Ova zatvorena zemlja je počela blokirati sve ono što je u ostatku svijeta bilo normalno. Početkom 1980-.ih godina krenule su razne ekonomske reforme. Kina ih je zabranila i nastavila po svom. Par godina kasnije, krenula je slobodna trgovina, na što je Kina odgovorila zabranom. Sa dolaskom tehnologije, dogodila se ista stvar. Kao prvo, rijetko kome je tehnologija bila dostupna, a kao drugo, vrši se razni „monitoring“, točnije nadzor nad onima koji su imali tehnologiju. Kasnije je ta zabrana oslabila i danas je u Kini tehnologija normalna stvar – svi imaju mobitele, računala, televizore … no sadržaj se i dalje filtrira. Kina je u proteklih 20-ak godina donijela preko 60 zakona i regulativa koji se tiču tehnologije, a provode iz razne organizacije, davatelji Internet usluga, a na kraju krajeva i Vlada koja vodi zemlju. No, to nije sve – „Golden Shield Project“ je projekt koji mnogi znaju i pod imenom „Great Firewall of China“, a kojim se nastoji nadzirati ljude na sve moguće načine. Zakoni, propisi i regulative vam govore što smijete, a što ne smijete raditi, dok vas ovim projektom nadziru. Točnije, svaka komunikacija u Kini se nadgleda, a kada ju prekršite, morate za to odgovarati. Kina je ujedno i zemlja koja ima najviše uhićenih i zatvorenih državljana i novinara zbog Interneta.
Kako to rade? Zapravo vrlo lako. Vi da bi se spojili na Internet, morate kupiti uslugu od davatelja Internet usluga. Oni vrše restrikcije na mnogo razina i tehnički ih nije moguće zaobići, osim kao što smo rekli – sa VPN-om. Prva i najpopularnija metoda filtriranja je putem IP adresa. Određene IP adrese se blokiraju i vi im ne možete pristupiti. Što god učinili, te adrese su nedostupne. Onda se odlučite spojiti na proxy server pa sa proxy servera na tu adresu. To ponekad upali, no većina proxy servera se blokira, odnosno blokira se pristup proxy serverima.
Slijedeća razina filtriranja je DNS filtriranje i redirekcija. Kada zatražite neku web adresu, recimo www.facebook.com, DNS server vam ne vrati dobru IP adresu ili vas preusmjeri na neku drugu web adresu. To utječe na protokole HTTP, FTP i POP.
Zatim ide URL filtriranje, odnosno filtriranje po ključnim riječima koje unesete u URL traku. Ako nij to nije dovoljno efikasno, slijedi filtriranje na razini paketa, a to filtriranje možete zaobići jedino putem VPN-a i SSL-a. Osim toga, tu je i „Man-in-the-middle“, odnosno mehanizam kojim se nastoji presresti sva vaša komunikacija sa različtim serverima. I za kraj, ugrađen je sigurnosni mehanizam koji blokira VPN servise, iako ne sve. Kada se otkrije neki novi servis, stavlja ga se na crnu listu i onda je blokiran za sve građane Kine. Zato treba koristiti VPN servis sa Chameleon protokolom jer je njega trenutačno nemoguće na ovaj način filtrirati. Koje web stranice su blokirane? Od onih najpopularnijih istaknuli bi Facebook, Twitter, YouTube, Flickr, Wikipediju, Hotmail/MSN/SkyDrive, Plurk i Technorati. Sve nabrojane web stranice su blokirane s razlogom. Facebook i Twitter su „problem“ jer omogućuju ljudima komunikaciju sa ostatkom svijeta, kao i dobivanje relevantnih informacija u realnom vremenu, a to ne odgovara onima koji su na vlasti u Kini. Ovako se ljudima blokiraju informacije i većina ih ne zna što se događa van Kine. YouTube je također problematičan jer razni video uradci koje na dotični servis postavljaju razne novinarske kuće ne smiju biti dostupni ljudima.
Kao ni slike koje se dijele preko Flickra. Ostali servisi se blokiraju iz nekih drugih razloga. Mnoge web stranice se blokiraju samo zato jer su američke ili spadaju u „zapadni“ svijet. Također, sve stranice koje propagiraju neku drugu politiku, a kontra je diktature koja vlada u Kini, nisu dobrodošle i ljudi koji stoje iza tih stranica najčešće budu zatvoreni po raznim zatvorima, a mnogima se zauvijek izgubi trag.
Turska
Druga zemlja koja se vrlo često spominje u javnosti po cenzuri društvenih mreža je Turska. Turski davatelji Internet usluga su dugi niz godina blokirali većinom blogerske servise kao što su Blogger, WordPress, Tumblr, ali i ostale Googleove servise, Last.fm, te YouTube. Blogerski servisi su bili blokirani jer su ih koristili Turski novinari, ali i dobar dio korisnika Interneta, kako bi opisali stanje u toj zemlji. To se naravno nije svidjelo čelnim ljudima Turske, pa su ih jednostavno zabranili. Ako im pokušate pristupiti, dobiti ćete poruku da su web stranice zabranjene iz „sigurnosnih razloga“. Tehnička implementacija je jednostavna i već smo ju spomenuli – blokiraju se serveri gdje se ti servisi nalaze, blokiraju se preko DNS-a, te se blokiraju web tražilice kako ljudi ne bi mogli pretraživati Internet.
VPN servisi vam u ovoj zemlji mogu pomoći jer ISP-ovi ne blokiraju VPN servise ili blokiraju mali broj istih, tako da mnogi novinari koriste VPN kako bi se spajali na WordPress i obavještavali o stanju u Turskoj. Sjetite se da je ista situacija bila i u Siriji dok je Sirija bila u ratu. Koristio se WordPress i Twitter kako bi se velikoj masi ljudi podijelile informacije. No, zanimljivo je da se u Turskoj nedavno zabranio Twitter. Zašto? Zato jer su određeni korisnici putem Twittera objavili snimku iz koje se jasno vidi da su turski premijer Erdogan i njegovi najbliži suradnici korumpirani i da dogovaraju određene „nečasne“ radnje. Erdogan je zatim zabranio Twitter iz „sigurnosnih razloga“, te je tvrdio da je to napad na njega, njegovu obitelj, njihovu privatnost i slično. Zatim je iznio niz tvrdnji kako bi opovrgnuo snimku, što mu nije pošlo za rukom. Naravno, ta snimka je došla u loše vrijeme jer se u Turskoj opet spremaju izbori i popularnost Erdogana rapidno pada. Nije mu pomogla ni izjava da svaki razuman čovjek zna da se na Facebooku, Twitteru i YouTubeu objavljuju samo laži.
Zanimljivo je da se vrhovni sud u turskoj okrenuo protiv Premijera i da su poništili njegovu zabranu. Twitter je zatim ponovno postao dostupan svim onima koji ga žele koristiti, no YouTube nije. Zabrana YouTubea je i dalje na snazi, no postoji realna šansa da se i ta zabrana ukine. Očito postoji dio ljudi u Turskoj koji žele da Turska bude slobodna zemlja gdje je Internet dostupan ljudima i nadamo se da će se za to izboriti.
Ostale „nerazvijene“ zemlje
Mnogo je nerazvijenih zemalja koje blokiraju društvene mreže, a među njima su Indonezija, Vijetnam, Indija, Pakistan, Tajland, Maroko, Tunis, Sudan, Etiopija, Egipat, Saudijska arabija … Sve ove zemlje blokiraju Facebook i Twitter, ali i lokalne servise koji im ne odgovaraju. Kada se pojavi članak na Wikipediji (ili nekom lokalnom blog servisu) u kojem se kritizira Tunis, čelni ljudi Tunisa blokiraju Wikipediju ili neki drugi servis za objavljivanje postova. Kada se na Bloggeru pojavi članak o Maroku, Marokanske vlasti ga blokiraju. Tu postoji jedan veliki problem, a to je nemogućnost blokiranja određenog bloga ili članka, pa se mora blokirati cijeli servis. Odličan primjer toga je Brazil. Oni su blokirali WordPress i YouTube zbog jednog članka i jednog video isječka. Zapravo, razlog zašto je Brazil blokirao WordPress nikada nije otkriven, no govori se o jednom članku u kojem se prilično gadno kritizira vlada Brazila, kao i loši ekonomski potezi. No, blokada YouTubea je prilično jasna – na dotičnom servisu se pojavila kompromitirajuća snimka u kojoj se pojavljuje bivša manekenka i model Daniela Cicarelli. Koliko god puta YouTube izbrisao tu snimku, ona bi se u roku par minuta opet pojavila.
Spomenuta manekenka je zahtijevala odštetu od 100.000 dolara za svaki dan kada je snimka online. Tužila je YouTube, Brazilske vlasti, telekomunikacijske kompanije … jedino rješenje je bilo potpuna blokada YouTubea, a prvi je to napravio BrasilTelecom. Od tada je YouTube bio nedostupan par mjeseci, te je sada dostupan. Zabranu je ukinuo vrhovni sud, te sada svi Brazilci mogu bez problema koristiti ovaj servis. WordPress je i dalje blokiran, no svi koji ga žele koristiti mogu preko VPN-a jer se ti servisi ne blokiraju.
Što je sa razvijenim zemljama?
Rekli smo u uvodnom dijelu da se i u razvijenim zemljama određene društvene mreže i servisi blokiraju. Da, blokiraju se, ali najčešće ne na nacionalnoj razini, nego u pojedinim ustanovama, specijalnim mrežama i slično. Naravno, u zabranama prednjači Amerika koja svaku zabranu može pravdati „sigurnosnim razlozima“ ali i „borbom protiv terorizma“. Ta dva pojma su toliko puta loše korišteni, da im više nitko ne vjeruje, no protiv određenih zabrana u toj zemlji se nemoguće boriti.
Što se Amerike tiče, trenutačno je zabranjeno 6 web stranica, a to su Hi5, BlackPlanet, BEBO, MySpace, Twitter i Facebook. Ponavljamo, ti servisi su zabranjeni na određenim mrežama, određenim institucijama ili su zabranjene određenim osobama. Naravno, neće se pojedini servisi zabranjivati pojedincima koji žive u Americi jer bi to bilo teško kršenje prava te osobe, nego se zabranjuje visokim vladinim dužnosnicima, ljudima koji rade za vojsku Amerike i slično. Točnih podataka nema, no sigurno je da vojska strogo kontrolira svoje zaposlenike i vojnike i njima se zabranjuje korištenje određenih web stranica i servisa kako slučajno ne bi otkrili kakvu vojnu tajnu. Konkretno, Hi5 je zabranio Pentagon. Riječ je o mreži vrlo sličnoj Twitteru na kojoj možete dijeliti slike, video isječke i kratke poruke. Ova stranica se smatra sigurnosnim rizikom i svi zaposlenici u vojsci imaju strogu zabranu korištenja iste. BlackPlanet ima vrlo sličnu zabranu i predstavlja sigurnosni rizik jer su na toj stranici vojnici objavljivali slike iz raznih vojničkih misija, pišu blogove za svoje obitelji i slično, a „neprijatelji“ to mogu pročitati i možda iskoristiti protiv Amerike. BEBO (vrsta društvene mreže) je zabranjen u školama i školskim knjižnicama gdje se nalaze maloljetne osobe kako bi se spriječio njihov kontakt sa pedofilima. To zabrana je u sklopu nacionalnog programa koji ima za cilj smanjiti zlostavljanje djece putem Interneta, te njihovo iskorištavanje u najgore svrhe.
MySpace, Facebook i Twitter zabranjeni su isključivo marincima u Američkoj vojsci, dok su svi ostali slobodni da koriste ove servise. Kao što možete vidjeti, previše je hakerskih napada u zadnje vrijeme, previše se osobnih podataka ukralo da bi se ljudima koji se brinu za nacionalnu sigurnost dozvolilo korištenje društvenih mreža. Ako netko iz vojske i koristi ovu mrežu, najčešće ga se novčano kazni, ali bilo je slučajeva kada su pojedinci bili izbačeni iz vojske bez ikakvih činova.
Osim Amerike, neke od ostalih razvijenih zemalja imaju također neke vrlo zanimljive odluke. Recimo u Australiji u gradu Viktoriji postoji 1600 državnih škola. U sve i jednoj je zabranjeno korištenje YouTube servisa. Kako funkcionira zabrana? Jednostavno – ako koristite njihovu mrežu da bi izašli na Internet, ne možete koristiti YouTube. Možete ako imate svoj Internet promet na mobitelu ili slično. Razlog je jedan video u kojem je prikazano zlostavljanje jedne 17-ogodišnjakinje u jednoj školi. YouTube nije na vrijeme reagirao, odnosno nitko nije prijavio video isječak, i taj sporni uradak je pogledan nekoliko desetaka tisuća puta. To je bio okidač koji je pokrenuo revolt roditelja, nastavnika i osoblja koji rade u školama i dogovoreno je da se YouTube zabrani jer je video sadržaj postao prelako dostupan učenicima i ovo je samo jedan način da ga se spriječi. Naravno, pitanje je koliko ovakva mjera zapravo sprečava djecu da koriste YouTube, no barem ga ne mogu koristiti u školama.
Zatim, tu je i Japan koji je svojevremeno bio zabranio Twitter. Japan je jedna od najnaprednijih tehnoloških nacija, no imali su problem sa izborima u Japanu. U vrijeme predizborne šutnje, Japanci su pisali tweetove kao da nije predizborna šutnja što je naljutilo japansku vladu koja je zabranila Twitter, odnosno svrstala ga u kategoriju „literature“ što bi se moglo protumačiti da je članak u novinama jednak objavljenom tweetu. A po zakonu koji vlada u Japanu, za to možete platiti poprilično veliku novčanu kaznu. Sada se u Japanu Twitter može bez problema koristiti, no Japanci su naučili lekciju – izborna šutnja je period od 24 sata kada se na Twitteru ne objavljuju tweetovi vezani uz izbore i omiljenu im političku stranku. Zanimljivo je ovu situaciju usporediti sa onom u Hrvatskoj prije zadnjih parlamentarnih izbora. Kod nas se društvene mreže nisu regulirale, a mnogi tviteraši su pisali što god da su htjeli na i te objave su javne, za razliku od Facebooka. Naravno, ne možemo se mi usporediti sa jednom uređenom zemljom kao što je Japan, no zanimljivo je da ljudi ne poštuju izbornu šutnju ni u Hrvatskoj, ali ni u daleko razvijenijim zemljama. Jedina razlika je što će tamo jedna uredba ili propis taj problem riješiti, dok je kod nas to nemoguće zaustaviti.
I za kraj ostaje nam još Velika Britanija sa dvije vrlo zanimljive odluke. Prva se tiče nogometnog kluba Manchester Uniteda. Klub, odnosno čelni ljudi kluba su odlučili svojim igračima zabraniti prvenstveno Twitter jer su previše informacija odavali putem ove mreže. To se odnosilo na najpopularnije nogometaše ovog kluba, a to su bili Ryan Giggs, Wayne Rooney, Rio Ferdinand … Oni su objavljivali informacije i slike iz svlačionice, objavljivali tweetove tijekom treninga i slično, što nije naišlo na odobravanje ljudi koji ove nogometaše plaćaju milijunima funti. Stroga zabrana je tada bilo jedino rješenje. Ubrzo je klub navodno zabranio i Facebook, a nekoliko fan stranica ovih nogometaša su nestali preko noći. Druga zabrana u Velikoj Britaniji se tiče osoblja zaposlenog u gradu Portsmouthu. 4500 zaposlenika je tokom radnog vremena bilo na Facebooku, točnije oko 400 sati ukupno po jednom tjednu. Naravno, pošto se ti zaposlenici plaćaju novcem građana, vrlo brzo im je zabranjeno korištenje Facebooka jer su ti sati klasificirani kao „neproduktivni“. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko u Hrvatskoj državni zaposlenici vremena troše na društvenim mrežama i koliko novaca to košta Hrvatske građane.
