Evolucija kojom tehnologija ide naprijed ponekad nas zaista šokira i kod mnogih stvari koje nam danas izgledaju kao nove zapravo se radi o proizvodu ili usluzi koji su postali dostupni prije desetak godina. Kod nekih odjeka tehnologije kao korisnici više nemamo pojam o kronologiji jer se previše toga događa i jednostavno je teško popratiti sve promjene koje mijenjaju korisničko iskustvo.
Sve najave govore kako će dolazak Weba 3.0 vrlo jasno pokazati o kakvim se inovacijama radi u odnosu na Web 2.0 i korištenje interneta više neće biti isto kao i prije. Mnoge zbunjuje sam naziv koji se koristi i nije ga baš lako odrediti, ali zapravo se radi o trećoj verziji interneta odnosno novom konceptu na kojem će se internet izgraditi te dobiti svoje proširenje u odnosu na internet kojim se služimo danas.
Ovu promjenu svi bi trebali snažno osjetiti, uključujući developere i obične korisnike zajedno. U zadnjih nekoliko godina napredak u korištenju mreža je toliki da je proizvodnja atraktivnih web stranica i aplikacija lakša nego ikad. Što nas onda očekuje s Webom 3.0?
Možda se navedenu ideju može vizualizirati ako pogledamo kratki sažetak o tome što znamo o Webu 1.0 i 2.0 te na koji su se način razvijali.
U početku je nastala Web 1.0 beta verzija s konceptom hiperteksta još prije pojave World Wide Weba tj. internetskog servisa koji je omogućio pregledavanje velikog broja dokumenata i informacija (tekst, slika, zvuk, video itd.) preko umreženih računala.
Potrebno je reći kako su početni sustavi hiperteksta svi bili ovisili o lokalnim datotekama do trenutka kada Tim Berners-Lee, britanski informatičar i sveučilišni profesor, nije razvio novi sustav koji je mogao raditi preko mreža i pružio pojedincima mogućnost povezivanja datoteke na jednom uređaju s datotekom na drugom uređaju. Sredinom studenog 1989. implementirao je prvu uspješnu komunikaciju između HTTP klijenta i poslužitelja (servera) putem interneta.
U prosincu 1990. Berners-Lee izradio je, uz pomoć belgijskog informatičara Roberta Cailliaua, aplikaciju pomoću Objective-C objektno orijentiranog programskog jezika za svoj sljedeći računalni sustav i nazvao ju World Wide Web. World Wide Web bio je više od aplikacije za pregledavanje datoteka. Radilo se o alatu za pregledavanje i uređivanje datoteka koji će poslije toga steći globalnu upotrebu, a njegova prvotna namjena bila je da se olakša korištenje velikog broja podataka istraživačkom institutu CERN pored Ženeve.
Na sljedećoj poveznici možete provjeriti kako je izgledao prvi World Wide Web preglednik.
Web 1.0 je kao koncept bio prva stepenica za početak World Wide Web revolucije i on često ima oznaku „read-only web“.
Može se reći da je razdoblje Weba 1.0 trajalo od 1991. do 2004. godine. Web stranice su u tom razdoblju bile informativne i imale su sadržaj koji je bio statičan. Hiperveze bile su jednostavne i često vezane uz pojedine riječi. Nije postojala upotreba CSS-a, dinamičnih poveznica, interaktivnosti kao što je prijava korisnika, nisu bili omogućeni komentari na postovima itd.
Web stranice bile su izgrađene pomoću alata kao što su Server Side Includes ili Common Gateway Interface i u to vrijeme nisu se koristili Perl, PHP, Python ili Ruby.
Fokus ove faze bila je izgradnja mreže koja se htjela učiniti dostupnom te njeno komercijaliziranje.
Glavna područja interesa bili su protokoli poput HTTP-a, označiteljski jezici kao što su HTML ili XML, pristup internetu putem pružatelja internet usluga, razvoj prvih web preglednika, razvoj web platformi i alata, razvoj programskih jezika kao što su Java i Javascript te stvaranje web stranica
Era Weba 1.0 može se opisati kao razdoblje gdje su korisnici interneta bili konzumenti sadržaja koji je stvoren od strane stvaratelja sadržaja.
Web 2.0 koncept započeo je 2004. i živimo ga do danas. To je druga etapa u razvoju World Wide Weba koja ima oznaku „read-write web“. Naglasak kod Weba 2.0 stavljen je na sadržaj koji je rađen za korisnike koji također sudjeluju u procesu njegove izgradnje, na olakšanu upotrebu, interoperabilnost i kulturu sudjelovanja u web zajednici.
Neke od najranijih platformi koje su pokazale ove karakteristike Weba 2.0 bile su YouTube, Facebook i Amazon. Zbog razvoja CMS tehnologije poput WordPressa, nastale su brojne nove mogućnosti na internetu kao što su blogovi ili web trgovine.
Web 2.0 donio je veliku promjenu jer su ljudi mogli podijeliti svoje perspektive, mišljenja, stavove i iskustva putem mnogobrojnih online alata i platformi.
Internet je pod Web 2.0 konceptom postao više društven i korisnike se nastojalo ohrabriti da se povežu jedni s drugima putem društvenih mreža i raznih platformi ili blogova, a rezultat svega bilo je stvaranje ogromnih količina podataka i sadržaja.
Često se kao dio Web 2.0 revolucije zaboravlja dodati razvoj mobilnog interneta i mobilnih uređaja kao novih platformi na kojima je rasla popularnost interneta putem brojnih aplikacija.
Web 2.0 danas živimo i u toj etapi se snalazimo, no zašto se traži tranzicija na Web 3.0?
Odgovor na ovo pitanje može biti činjenica da Web 2.0 za neke ima nedostatke koji s protekom vremena postaju sve izraženiji i njih bi trebao promijeniti dolazak Weba 3.0.
Kod Weba 2.0 klijent (korisnik) će napraviti HTTP zahtjev prema poslužitelju (serveru) i ako je cjelokupni proces u redu, server će poslati web stranicu kao odgovor na zahtjev.
U ovom procesu kao mana može biti promotrena činjenica da su svi podaci spremljeni na centraliziranom serveru koji kontroliraju tvrtke.
Facebook, Google i Twitter su, na primjer, započeli s pohranom korisničkih podataka na svoje servere kako bi korisnicima pružili bolju uslugu putem strojnog učenja. S ovime se omogućilo da kao korisnici više vremena provedemo na njihovim platformama, a dodatna korist koju su ovim postupkom navedene tvrtke stekle je veća zarada od oglašavanja.
Drugim riječima, velike tehnološke tvrtke su s prodajom informacija o korisnicima stekle velike zarade.
Ovdje dolazimo do jednog od ključnih trenutaka Weba 3.0 – stvaranje decentraliziranog, ali sigurnog, internet okruženja gdje ljudi mogu slobodno razmjenjivati novac, informacije i usluge bez posrednika ili tehnoloških tvrtki.
Ova premisa ukazuje na činjenicu kako bi Web 3.0 aplikacije trebale raditi na temelju blockchain tehnologije i tzv. peer-to-peer čvorišta (servera) koji su temeljeni na konceptu umrežavanja bez potrebe autorizacije na nekom centralnom serveru.
Korisnici u Webu 3.0 imaju kontrolu nad svojim podacima i kreću se po raznim platformama od društvenih mreža do elektroničke pošte ili web trgovina koristeći jedan personalizirani korisnički račun, pritom stvarajući javnu aktivnost na blockchainu.
Za razliku od Weba 2.0 gdje se podaci spremaju u pojedinu bazu podataka ili oblak preko pružatelja istih usluga i gdje je sami korisnik proizvod, predviđanja govore kako će na Webu 3.0 korisnici biti vlasnici sadržaja i informacija.
Web 3.0 je i mnogo širi koncept od spomenute kontrole osobnih podataka i slobodnijeg korisničkog iskustva. Web 3.0 mogao bi donijeti sveprisutnu povezanost, novu interoperabilnost web servisa, poslovne modele softvera kao usluge, distribuirano računalstvo, otvorene „open data“ i „open source“ tehnologije, koncept otvorenog identiteta te inteligentni web u smislu korištenja naprednih semantičkih web tehnologija, distribuiranih baza podataka i inteligentnih aplikacija temeljenih na procesuiranju jezika, strojnom učenju i umjetnoj inteligenciji.
Slična predviđanja razmatrana su kod mnogih stručnjaka unutar IT sektora i neki od velikih, za neke nepremostivih, problema su skalabilnost Weba 3.0 i uopće mogućnost njegovog održavanja s tolikim brojem korisnika, Bandwith tj. količina podataka koja je prenijeta preko mreže u točno određenom vremenu te pohrana podataka.
Veliko je pitanje na koji način se kod Weba 3.0 mogu riješiti navedeni problemi i kako bi trebale izgledati, u ovom slučaju, decentralizirane i neregulirane platforme novog doba.
Vrijeme će pokazati koja je nova etapa razvoja interneta i može li njegov koncept uopće postojati bez centralizirane strukture.
Piše: Ervin Mičetić
