Internet, pogotovo onaj ”flat” (ili onaj koji koristimo uz pomoć routera) je danas vrlo važan segment u našim životima. Gotovo svi mi koristimo internet. Ako radite preko interneta, trebati će vam internet. Ako radite ”offline” opet će vam trebati internet. Ako ste gamer, student ili učenik itekako će vam trebati internet. Internet je postao neophodna stvar u životim ogromnog broja ljudi.
Jeste li se ikada susreli sa ovakvom situacijom: vaš pružatelj usluga vam u teoriji pruža jednu brzinu (brzinu skidanja i učitavanja podataka), ali su stvari u praksi malo drugačije. Ili bolje rečeno- puno drugačije. Najkraće rečeno- ne dobivamo uslugu koju plaćamo, što može biti vrlo frustrirajuće. Zašto je to tako? Zbog čega najčešće ne dobivamo ”punu uslugu”? Odgovor na ova pitanja pokušati ću dati u nastavku članka.
Stvar sa brzinom koju biste trebali imati na raspolaganju bilo da skidate ili učitavate podatke na internet je dosta zanimljiva jer nam ona omogućuje i da riješimo neke nesporazume ili pogrešne predodžbe, ali i da usput naučimo nešto o povijesti računala. Započeti ćemo tako što ćemo se malo vratiti u prošlost i povijest računalnih mreža.
Bit i bajt
Prebacivanje podataka koje se vršilo preko interneta uvijek je bilo mjereno u mjernoj jedinici bita. Bit je najmanja i najosnovnija mjerna jedinica u računalnom svijetu koja se koristi za mjerenje i izračunavanje brzine i učinkovitosti računalnih i digitalnih komunikacija. Bitovi se najčešće koriste kao dio binarnog sustava, odnosno najjednostavnije ih se bilježi korištenjem brojeva 0 i 1. Bit je u stvari skraćeno od ”Binary Digit” (ili na hrvatskom- binarni broj).
Kako se određuje brzina neke internetske mreže, neovisno o tomu radi li se o mreži podatkovnog prometa pametnih telefona ili o internetu kojeg možemo ”hvatati” preko routera? Ta brzina se mjeri bitovima po sekundi. Prije, u počecima interneta kada još nije bilo niti ”A” od ADSL-a, internet je bio spor. Kada kažem spor onda mislim na puno sporije od onoga što danas imamo čak i na 2G mrežama pametnih telefona (ili ”Edge-u”).
Zbog svega toga brzina interneta se mjerila u bitovima, ali kako se brzina internetskih mreža povećavala počeli smo ju mjeriti u kilobitovima po sekundi. Sjećate li se starih ”56k” modema? Sada kada imamo ADSL internet njegovu brzinu pregledavanja mjerimo u megabitima po sekundi. I OK, zasad je sve jednostavno i jasno. Ali evo jedne ”cake” zbog koje velika većina korisnika koji se malo više ne razumiju u ovakve stvari, ostane zbunjena.
Kod računalnog prostora, bilo da se radi o prostoru za pohranu kod osobnih računala, pametnih telefona ili USB stickova, memorija se ne mjeri u bitovima nego u bajtovima. Bit je kao što znamo, najmanja mjerna jedinica u računalnom svijetu koja se označava brojevima 0 i 1. Bajt je viša mjerna jedinica. Jedan bajt iznosi osam bita i bajt se najčešće koristi kao osnovna jedinica za mjerenje memorije kod svih operacijskih sustava.
Još jedan termin koji koriste računalni stručnjaci širom svijeta ne bi li izbjegli miješanje sa drugačijom strukturom bajtova glasi ”oktet”. Drugim riječima, sustav na temelju kojeg funkcionira vaše računalo jest sustav bajtova, odnosno ogromnog broja računalnih ”opruga” koje se sastoje od skupina po osam.
40 Mb/s ili 5MB/s?
I ovo je u stvari područje gdje se veliki broj korisnika gubi i zbog čega ne znaju zašto njihov pružatelj usluga govori da imaju mogućnost skidanja i učitavanja podataka u jednom iznosu, da bi taj broj u stvarnosti bio drugačiji i često puta niži. Recimo da imate mogućnost internetske veze od 40 megabita po sekundi.
Ali svi sustavi vašeg računala (počevši od operacijskog sustava, pa do internetskih preglednika, usluga za skidanje podataka i bili što slično) podatke koje želite skinuti mjere u megabajtima, a ne u megabitima. I tako kada se brzina skidanja uspori na 4 MB/s to znači da se nešto skida brzinom od četiri megabajta po sekundi, što nije isto što i četrdeset megabita po sekundi. Primijetite da se za riječ megabajt koristi ”MB”, dok se za megabit koristi ”Mb”.
Ako podijelimo brzinu neke internetske veze (koja se mjeri u megabitima) sa brojem 8 dobiti ćemo nešto jako slično onome što možemo vidjeti kod mjerenja brzine skidanja podataka nakon što uključimo i pokrenemo testove brzine. Recimo, 40 megabita ako se podijeli sa 8 postaje 5 megabajta. Što to znači?
Ako ste recimo platili paket od 40 Mb/s i ako vidite da vaše računalo skida stvari s interneta brzinom od 5 MB/s (ili 5 megabajta po sekundi) onda kada malo bolje razmislimo vidjeti ćemo da zaista dobivate ono što ste platili. Ako je brzina skidanja datoteka stalno 5 MB/s to je još bolje jer znači da u paketu od 40 Mb/s nemate opadanja, da je veza stabilna i da vaše računalo stalno skida po onoj brzini koja je maksimalno dostupna.
Ono što još treba imati na umu jest to da se neće sve ono što skidate s interneta skidati po najvećoj dostupnoj brzini. Neke stvari će se skidati po nižoj brzini, a neke po višoj. Isto tako, ako koristite Torrent za skidanje stvari, brzina po kojoj će se neke datoteke skinuti ovisi o jako velikom broju čimbenika (kao što je broj ”seedera” ili onih koji stavljaju datoteke da se skidaju putem Torrent servisa).
Postoje isto tako i neke internetske stranice sa kojih će skidanje sadržaja, bez obzira na snagu vašeg internetskog signala i na brzinu istoga biti sporo ili znatno sporije nego sa nekih drugih stranica. To ovisi o tome koliko je neka stranica zauzeta, koliko ima korisnika koji trenutno sa nje skidaju sadržaj i na kraju- koliko je neka stranica stabilna i dobro osmišljena.
Svoju brzinu interneta možete testirati na različitim internetskim stranicama i putem različitih usluga koje su namijenjene za to. Jedna od takvih stranica je o Ookla-in SpeedTest. Ako je brzina koju vam testovi pokazuju jednaka internetskim paketom koji plaćate, sve je u redu. U slučaju da je ona niža od onoga što plaćate vrijeme je da kontaktirate pružatelja internetskih usluga i da ih pitate u čemu je problem te zbog čega ne dobivate onu brzinu skidanja/učitavanja (”download/upload”) koju ste platili nakon što ste kupili neki paket.
Piše: I.H.
