Ne moramo posebno opisivati kako već godinama traje transformacija Linuxa u grafičko okruženje u kojem je pomoću par klikova mišem moguće obaviti svakodnevne radnje poput upravljanja datotekama, izvođenja neke multimedijalne datoteke pa do osnovnih podešavanja sustava.
Gledajući u povijest, ista stvar dogodila se transformacijom iz DOS-a u Windowse, tako da korisnik sustava Windows mora iznimno rijetko posezati za command promptom. Naravno, to je dovelo do potpunog nepoznavanja korištenja takvih naredbi, pa ni kad su one nužno potrebne, poput raznih popravaka na sustavu korištenjem Rescue načina pod Windowsima.
Nažalost, to se isto događa i kod novih korisnika Linuxa, koji su, mahom dolazeći s Windowsa, naviknuti da iz grafičkog sučelja mogu riješiti bilo kakav problem. Upravo se zato groze “spuštanja” u naredbeni redak i principa da je nužno nešto popraviti i na taj način.
Windowsi, pogotovo oni u serverskom okružju, odnosno od verzije Server 2008, ponovno uvode naredbeni redak kao moćan alat i nadomjestak nekih funkcionalnosti, pogotovo kod izrade skripti.
Oni su na taj način u nešto više od desetljeća napravili puni krug, a sad je na korisnicima da se vrate starim paradigmama korištenja, iako tek u manjoj mjeri nadesktopu. Zanimljivo je kako se sad Windowsi mogu instalirati i bez klasičnog grafičkog sučelja kad se koriste kao server. Linux kao moćna konkurencija puno je utjecao na sve to.
Pomoć je već prisutna
Ovaj je tekst nastao iz želja i potreba novih korisnika da se sistematiziraju osnovne naredbe i barem ukratko daju najosnovnija objašnjenja koja će potaknuti korisnike da istražuju dodatne načine njihova korištenja.
Ono što će im svakako pomoći jest činjenica da svaka naredba ima ugrađen sustav pomoći do kojeg se najčešće dolazi njezinim pokretanjem bez parametara. Većina naredbi ima opciju -h koja također ispisuje najvažnije stavke, a ispisat će se i ako je neka opcija pogrešna.
Najkorisnije su tzv. man stranice s duljim opisom svake naredbe, odnosno brzom referencom kako se naredba koristi. Do njih dolazimo s “man naredba”. Za neke naredbe postoji i info stranica. Usput, možemo se prisjetiti koje smo sve programe pokretali naredbom history.
Piši – briši
Vjerojatno prva stvar s kojom će se susretati novi korisnik je upravljanje datotekama, što uključuje njihovo izlistavanje, brisanje, kopiranje, pregledavanje, uređivanje i slično. Možda i najčešća i prvo naučena naredba u Linuxu je “ls -al” za listanje sadržaja direktorija.
Cd je promjena tekućeg direktorija (provjeravamo gdje se nalazimo s pwd). Kopiranje, pomicanje i brisanje obavljaju se redom naredbama cp, mv i rm. Preimenovanje je isto kao i pomicanje datoteke u novo ime, dakle “mv staroime novoime”.
Za brisanje direktorija potrebno je dodati -r. Neke distribucije zahtijevaju i -f kod brisanja inače će pitati jesmo li sigurni posebno za svaku datoteku. Stvaranje direktorija je mkdir.
Sve ovo može se obaviti i Midnight Commanderom koji pozivamo naredbom mc (ako je instaliran, naravno). Dozvole i vlasništvo nad datotekama korigiramo naredbama chmod i chown.
Primjerice, “chmod 644 datoteka” dat će vlasniku dozvole za čitanje i pisanje, a svima ostalima za čitanje. “Chown korisnik datoteka” daje vlasništvo nad datotekom nekom korisniku. Često je potrebno i pregledati sadržaj datoteka.
Za pregled onih koje stanu na jedan ekran dovoljna je naredba cat. Za dulje datoteke koristit ćemo naredbu less ili more, koje će ispisivati ekran po ekran teksta. Za nastavak pregleda pritisnut ćemo razmaknicu, a za pretraživanje unutar teksta kosu crtu.
Praktične su naredbe head i tail za pregled početka, odnosno kraja datoteke. Vrstu datoteke (tekstualna, izvršna) provjerit ćemo naredbom file.
Promjena teksta
Datoteke će svakako biti potrebno i promijeniti. Iako su grafički daleko intuitivniji, postoje više i manje jednostavni tekstualni editori. Najpoznatiji je editor vi, ali i najsloženiji za korištenje (možda je najvažnije da izlazimo iz njega s kombinacijom “Escape :q!”.
Srećom, tu su nano, pico, joe i drugi, koji daju i skroman sustav pomoći, odnosno prikažu najpotrebnije opcije za osnovno snalaženje. Ponekad je korisno sortirati datoteku naredbom sort. Pronaći neku datoteku koja nam treba nije jednostavno.
Pomaže ako znamo da su, na primjer, konfiguracije smještene u direktoriju /etc, aplikacije u /usr, promjenjivi podaci u /var, ali i to su još uvijek tisuće datoteka. Po imenu ili dijelu imena datoteke vrlo ju je jednostavno pronaći naredbom locate.
Nešto složenija i moćnija je naredba find, kojoj se osim imena može zadati i vrijeme, vlasništvo, dozvole datoteke i slično. Posebno je korisna naredba grep kojom se pretražuje sadržaj datoteka: “grep -r tekst *” pretražit će sve datoteke u poddirektorijima i ispisati imena onih koje sadrže “tekst”.
Većina aplikacija koje skinemo s Interneta ili DVD-a zapakirana je i komprimirana u neku vrstu arhive. Tar.gz arhive otpakiravamo s tar xfv ime.tar.gz, a tar. bz2 (bolja kompresija) s tar xfj. To se može izvesti i u dva koraka, prvo gunzip ili bunzip pa onda “tar xf ime.tar”.
Moguće je otpakirati i klasične ZIP arhive s unzip ime.zip. Arhivu možemo i stvoriti s “tar cfz arhiva. tar.gz direktorij/”, a zip arhivu sa “zip arhiva.zip datoteke*”.
Performanse sustava
Iako najčešće daju samo dosadne statističke podatke, u trenutku kad se sustav jako uspori ili ne znamo što se s njim događa nužno je imati i tekstualne alate kojima ćemo dobiti očitanja performansi. Prvi alat koji ćemo iskoristiti je top.
To je dosta natrpano sučelje koje treba pažljivo očitavati, ali njegova najveća prednost je što na vrhu popisa prikazuje procese koji najviše troše procesora ili memorije. Zauzeta memorija i swap ispisat će se naredbom free -m.
Trenutno opterećenje procesora kao i vrijeme otkad je Linux pokrenut dobiva se naredbom uptime. Trenutno učitana verzija kernela ispisuje se s “uname -a”. Možda i najkorisnija iz serije je naredba df -h za ispis zauzeća pojedinih particija.
Veličinu nekog direktorija dobit ćemo naredbom du. Procese koje smo pokrenuli dobivamo naredbom ps. Svi procesi na sustavu su “ps auxww”.
Onaj koji nam ne treba možemo prekinuti naredbom “kill PID” gdje je PID numerička oznaka procesa koju smo pročitali iz prvog stupca naredbe ps. Ima i efikasnija naredba “killall proces” koja će prekinuti sve procese danog imena.
Na sustavu možemo saznati i trenutni datum i vrijeme (date), kao i iscrtati kalendar za tekući ili bilo koji mjesec (cal). Popis priključenih PCI kartica možemo saznati s lspci, a USB uređaja s lsusb.
Mreža
Osnovne operacije s mrežom možemo obaviti i iz naredbenog retka. Naredba ifconfig služi za postavljanje IP adrese, maske mreže i slično, a pokrenuta bez parametara ispisat će trenutne postavke.
Ping će provjeriti dostupnost nekog računala u mreži i prva je metoda za pronalaženje problema. U istu svrhu može poslužiti i tcpdump za ispis mrežnog prometa. Naredba wget na lokalno će računalo skinuti neku datoteku s web ili FTP servera.
Lynx ili links mogu poslužiti za posjet nekim web stranicama na kojima dominira tekstualni sadržaj. Bezbrojne druge programe i naredbe, naravno, nismo mogli ni spomenuti, a kamoli detaljnije napisati nešto o njima.
Oni su skoro isključivo smješteni u direktorije poput /bin, /usr/bin, /sbin i slične, tako da preostaje samo isprobavati sadržaj tih direktorija i ispitivati namjenu pojedinog programa gledajući u njegove man stranice.
Trudili smo se spomenuti čim više naredbi kako bi se pokrilo čim više područja, a korisnici lakše pronašli one koje su im potrebne i istraživali dalje.
Piše: P.K.
