Fotografi se vjerojatno nikada neće složiti o nekim stvarima, bila riječ o marki aparata koju koriste, potrebnoj osjetljivosti ili snimaju li pravi profesionalci u RAW-u ili u JPEG-u.
Na stranu činjenica da takva debata niti ne pokušava definirati riječ “profesionalac” – fotografskih profesionalaca ima raznih vrsta i skoro svaka vrsta ima drugačije radne zahtjeve. Na stranu i činjenica da debata uopće ne govori o fotografiji kao takvoj, već o tehničkim detaljima.
Ono što se ne može staviti na stranu jest da se stalno spominju isti argumenti, a da se debata ne stišava. Nakon što utihne jedan val sukobljenih, ubrzo se pojavi novi. No, da ipak vidimo koji su to argumenti…
Argumenti
Kad se spominje RAW, u njegovu se korist uvijek navodi nekoliko stvari. Kao prvo, to je veća “dubina” boje – aparati zapis najčešće rade u 12 bita po kanalu. To jest, po 2 na dvanaestu nijansi za crvenu, zelenu i plavu.
Noviji, kvalitetniji i skuplji DSLR-ovi već su prešli na 14-bitnu boju, a takozvani srednjoformatni aparati imaju punih 16-bita boje. Neka vas ne zavarava što i iz DSLR-ova možete dobiti 16-bitnu datoteku. Riječ je samo o veličini, a količina zapisanih informacija i dalje ostaje na 12 ili 14 bita.
Drugi argument u korist RAW-a jest to što, zbog više boja i tonalnih vrijednosti, bolje bilježi najsvjetlije i najtamnije dijelove scene, odnosno sjene i highlighte. Osim toga, preko RAW-a dobivate baš sve što vam je aparat zabilježio.
Negativna strana mu je to što daje veću datoteku, pa vam je potreban jači procesor u aparatu da bi baratao takvim datotekama. Zatim, za RAW morate imati poseban program za pregledavanje i obradu na računalu, ali ih je, srećom, lako naći. Uz to, RAW bez obrade često izgleda isprano, s premalo kontrasta i premekano. Sve treba dotjerivati, što znači da ne možete poslati RAW sliku na ispis izravno iz aparata.
Konačno, svaki proizvođač aparata ima vlastiti RAW. To jest, ako imate program koji može otvoriti jedan, ne znači da će moći otvoriti i drugi RAW format. To najčešće nije problem s različitim proizvođačima, ali može biti ako ste upravo kupili najnoviji aparat istog proizvođača, a vaš ga omiljeni program još uvijek ne podržava.
Stoga i postoji pokret koji nagovara sve proizvođače aparata da prihvate Adobeov format DNG (Digital Negative), ali zbog toga i proizvođači softvera za obradu RAW-a često obnavljaju svoje programe novim definicijama aparata (kad se odlučujete za takav program, provjerite koliko ih često obnavljaju).
S druge strane, JPEG-u najviše ide u prilog brzina – zbog kompresije inherentne tom formatu daje manje datoteke kojima je lakše baratati, ali je i odmah gotova, u aparatu. Za razliku od RAW-a, fotografije snimljene u JPEG-u izgledaju bolje, s više kontrasta, sa življim bojama i oštrije, pa ih možete odmah poslati na ispis.
Protuargumenti
Glavni nedostaci JPEG-a su, nažalost, kao i kompresija, inherentni formatu. On ima samo 8 bita po pojedinoj od triju glavnih boja (crvenoj, zelenoj i plavoj), pa bilježi manje tonova nego RAW. Dakle, relativno lako može izgubiti tamne sjene i presvijetle highlighte te na njihovim mjestima dobiti bezlične mrlje.
Kompresija je rijetko problem kod prve generacije slike, izravno iz aparata, ali će svaka naknadna obrada biti teža. Ako svaki put spremate datoteku kao JPEG, dobit ćete na kraju blokove piksela, kao na lošim filmićima na webu. Konačno, ako ste fotografirali u JPEG-u – što ste dobili, dobili ste: nema naknadnog, lakog, mijenjanja white balancea, nema povećavanja ili spuštanja ekspozicije, ravnoteže boja. Sve je fiksirano.
Ako ste pomislili da je to baš kao nekad, kad si snimio fotografiju i to je bilo to – nije. Nije to nimalo nalik klasičnom filmu jer se i onda moglo fotografiju dotjerivati prvo kod razvijanja filma, a zatim i kod uvećavanja na papiru. Da upotrijebimo malo pjesničke slobode, pola naredbi u Photoshopu nazvano je po tehnikama iz tamne komore. Osim toga, i JPEG treba makar malo obraditi, i to onda kad ga spremate za prikaz na webu. Kad ga smanjite, trebate ga izoštriti. Bolje će izgledati.
Ovdje bi trebalo spomenuti još jedan problem s RAW-om, no on nije problem samog formata, već softvera u kojem se razvija. Ako softver dobro ne protumači ono što je dobio, na slici se mogu pojaviti tzv. demosaicing artefakti. Najčešće se prikazuju kao uzorak labirinta ili rešetke, ali i kao mrljice različitih boja na ravnomjerno obojenim površinama. Malo mijenjanja postavki može to popraviti, ali ih je ponekad moguće ukloniti s fotografije tek ako sliku razvijete u drugom programu za obradu RAW-a.
Koga briga…
Uza sve ovo, je li bitno kako ste snimili fotografiju? Fotografski gledano, nije. Ako je fotografija dobro kadrirana, ako ima zanimljiv motiv te ako je pravilno eksponirana (što znači, onako kako ste vi htjeli), nema apsolutno nikakve veze jeste li snimali u JPEG-u ili RAW-u.
No, ako ste snimali u problematičnim uvjetima – prevelik kontrast scene, problematična boja svjetla i tako dalje – onda vam je svakako potreban RAW da biste dobili još malo slobode i prilike da slika tehnički bude korektnija. Ponavljamo, tehnički. Jednako kao što vam je potreban RAW ako želite iz podataka sa senzora izvući i zadnje što mogu dati.
Autor ovog teksta, doduše, sve svoje fotografije snima u RAW-u, ali će vam dati jedan savjet: ako vam je potrebna brzina dobivanja gotove slike, postoji opcija snimanja RAW+JPEG, gdje aparat snima i jedno i drugo. Postoje i aparati u kojima možete snimati u RAW-u te onda naknadno, u aparatu, razviti RAW prema zadanim postavkama. Možete proslijediti gotovu sliku za dvije minute, a RAW ostaje vama za daljnje igranje, natezanje, izvlačenje nijansi ili što već želite s njime raditi.
Piše: V.J.K.
