Najnovija inovacija koju je osmislila tvrtka koja je već desetljećima poznata po svojim inovativnim idejama je konzola Nintendo Switch. Radi se o nečemu što dosad nismo nikada imali prilike vidjeti. Nintendo Switch je hibridna konzola koja u sebi sadrži i gamepade koji se mogu koristiti zasebno ili u sklopu konzole i konzolu koja se može spojiti na TV. Sve u svemu izgleda dosta zanimljivo, kupci su, čini se, to prepoznali i stvari funkcioniraju OK. I to je dobro kod Nintenda i kod njegove Switch konzole.
No nažalost, kod Nintenda se zna dogoditi da ponekad jednostavno podbaci svojim izumima i inovacijama. Neke stvari koje Nintendo izbaci na tržište jednostavno požali, a onda s njime požalimo i mi što smo to kupili i što smo na takve gadgete bacali novac. O kakvim gadgetima se radi i čime je to sve Nintendo u svojoj povijesti postojanja podbacio – saznajte u nastavu članka.
64DD
Svi smo vjerojatno barem čuli za Nintendo 64 konzolu. Radilo se o konzoli koja je imala takav-takav uspjeh i koja je u konačnici izgubila od Sonyjevog Playstationa. No, prije nego što je poraz bio konačan i potpun Nintendo 64 je ostvario djelomične uspjehe. Neki od tih uspjeha vidjeli su se prilikom prebacivanja Super Marija u 3D, što je izgledalo jako dobro i što se još bolje prodavalo.
No, Nintendo 64 je imao veliki problem, a on se odnosio na njegov ”cartridge” sustav. Cartridge iliti kutija ugrubo prevedeno ima dosta manje mogućnosti pohrane podataka od CD-a. I to je bio kasnije jedan od razloga zbog kojeg je Playstation odnio pobjedu; jer na CD stane više podataka, manji su i praktičniji za upotrebi od cartridgea. No, pametni dečki i curke iz Nintenda su se dosjetili nečega što se baš i nije koristilo puno, a to je bilo 64DD čudo.
O čemu se radilo? 64DD, to jest slova ”DD” označave su riječi ”Detachable Disk drive” ili prijenosne diskove koji su se mogli naknadno spojiti. DD64 je na sebi mogao pokretati vlastite igre, no umjesto optičkih diskova DD64 je koristio magnetne koji su na sebi imali samo 64 MB prostora za pohranu (što je pre,premalo za bilo što korisno). Nažalost (ili na sreću) DD64 nikada nije doživio veći uspjeh. S obzirom na samo 10-ak igara koje su izašle za DD64 i gotovo pa nikakav odaziv kupaca, ovo Nintendovo ”čedo” je brzo otišlo u ropotarnicu povijesti.
Nintendo 2DS
Nintendova Nintendo DS konzola je bila jedna od najboljih i najprodavanijih konzola prije deset i malo više godina. Osim što je konzola bila prijenosna i što je imala dva zaslona, imala je i jako velik broj igara koje su bile dosta inovativne i koje su na drugačiji, dotada nikad prije viđeni način koristile sposobnosti i mogućnosti malene prijenosne konzole. Ipak, kada je Nintendo počeo na tržište izbacivati nekoliko verzija iste konzole, stvari su počele biti dosta čudne.
Nintendo 3DS je bila sasvim OK, čak i više od toga konzola. Nintendo 3DS XL, koja je u biti bila veća Nintendo 3DS konzola je isto tako bila dosta dobra. No, kada je tvrtka na tržište odlučila izbaciti Nintendo 2DS počeli smo se malo gubiti i mi kao igrači, a vjerujem i Nintendo. Nema potrebe niti govoriti da se konzola nije nikako provela među igračima i da je mnoge od njih jednostavno raz…..ljutila.
GBA e-Reader
S obzirom na to da je Game Boy linija konzola dugo vremena kod Nintenda bila ”krava” koju se moglo vrlo dobro izmusti, nije ništa neobično čudno to što je Nintendo dugo vremena i vrlo često tražio nove načine kako izusti još malo dolara. S obzirom da je početak 2000.-itih bio preplavljen kojekakvih kartama koje ste trebali skupljati, to je bio više nego dobar razlog da Nintendo osmisli nešto novo, nešto revolucionarno i nešto…što će opet razljutiti i začuditi ogroman broj igrača.
Radilo se o Game Boy Advance e-Readeru koji je bio utaknut u utor Game Boy Advance konzole. Što je taj e-Reader činio? Činio je to da kada biste vi u njega utaknuli posebnu karticu (koje su se odvojeno prodavale) u igru koju igrate ste mogli dodavati nove fore, kao što su novi leveli, novi power-upovi i takve stvari. Znate, stvari koje bi inače povećali replay value neke igre. Nažalost ili opet na sreću e-Reader je bio podržan samo kratko vrijeme i to u Sjedinjenim Državama. Ne sjećam se da smo mi ovdje imali šansu ”uživati” u ovj novotariji. I bolje.
GameCube – kabel za povezivanje sa Game Boy Advance konzolama
Wii U, premda se tako može činiti, ipak nije bio prvi Nintendov eksperiment sa pokušajem igranja igara na dva zaslona odjednom. Ne, ne. Prvi pokušaj brice da se od, ahem Nintendove konzole napravi ”dual screen” pokušaj je bio 2001. godine jer točno te godine je Nintendo na tržište izbacio kabel preko kojeg ste vi mogli ”uštekati” svoj Game Boy Advance u Game Cube i onda GBA konzolu koristiti kao drugi kontroler sa zaslonom. Sve u svemu, stvari baš nisu funkcionirale na način kako je to Nintendo zamislio i ovaj kabel je vrlo brzo izašao iz upotrebe.
Wii U
OK, Wii U možda i nije zaslužio mjesto na popisu Nintendovih gadgeta kojima se tvrtka baš i nije proslavila. Ipak ako se malo bolje pogleda može se vidjeti da ova konzola, koja je donijela promjenu u načinu igranja igara (poglavito iz razloga što su se opet koristila dva odvojena zaslona) se baš i nije dobro proslavila među igračima. 15 milijuna prodanih promjeraka širom svijeta u vremenskom periodu od pet godina je puno manje od 15 milijuna godišnje koliko Sony proda svake godine svojih Playstationa 4.
Što točno nije bilo dobro kod Wii U? Pa kao prvo, to što je još veći i za mnoge ukuse- preveliki naglasak stavljen na ”dual play” način igranja, odnosno na igranje putem dva odvojena zaslona. Zapamtite riječ- odvojena. Nintendo DS je ovdje uspio iz razloga što su njegova dva zaslona bila blizu jedan drugome. Kod Wii U konzole to nije bio slučaj. Ako igra zahtjeva brzinu reagiranja, a mi ne stignemo pogledati na oba zaslona, to nije nikako dobro. I to je u konačnici dovelo do skoro pa propadanja Wii U konzole.
Piše: I.H.
