Od ove godine svi ljubitelji survival horor igara imali su priliku odigrati Deadlight: Director’s Cut, igru koja preživljavanje uz ograničene resurse i konstantnu opasnost po život igrivog lika prikazuje na nešto drugačiji način od onih na koje smo u novije vrijeme naviknuli.
Oni koji imaju Xbox 360 su imali prilike igrati Deadlight (bez ‘Director’s Cut nastavka) prije nekoliko godina, no od ove godine igra je napokon postala dostupna i za računala, odnosno za Windows operativni sustav.
Ako volite survival horor igre u ‘2.5D-u’ onda je Deadlight: Director’s Cut ono što će vam izmamiti osmjeh na lice. Ako i niste neki obožavatelj horora, pogotovo onih u kojima se većina igre svodi na logično razmišljanje i upotrebu refleksa ova igra bi vam se ipak mogla svidjeti. U nastavku saznajte zašto.
Moje ime je Randall Wayne
Igra se odvija u post-apokaliptičnom Seattleu krajem ’80.-ih godina prošlog stoljeća. U cijelom svijetu je izbila misteriozna zaraza koja sve zaražene ljude pretvara u krvožedne i bezumne zombije koji napadaju sve one koji još nisu zaraženi.
OK, ova formula će nekim igračima možda izmamiti rečenice tipa ”aha, opet zaraza i zombiji” i da- možemo se složiti da je koncept ‘zombi-apokalipse’ već prokušan i isproban u mnogim igrama, što za konzole što za računala. Ali isto tako ono što možemo vidjeti jest da ovaj koncept još uvijek itekako ‘drži vodu’ i da je igračima zanimljiv. A ako nešto valja- zašto to mijenjati?
Glavni lik (i jedini igrivi lik) igre je jedan od rijetkih preživjelih ljudi po imenu Randall Wayne. Randal se, zajedno sa nekolicinom ostalih preživjelih, sklonio u napušteno skladište, no jednog dana nakon što jedan od preživjelih biva ugrižen i nakon što je Randall prisiljen ustrijeliti preživjelog da bi spriječio ‘preobrazbu’ u zombije (ili kako se oni nazivaju u Deadlightu- Shadows ili Sjene), zombiji koji su vani čuju hitac i privučeni bukom nagrnu na skladište. Od tog trenutka na scenu stupa igrač kojemu je prvi cilj pobjeći iz skladišta prije nego zombiji provale unutra.
Kroz svoje putovanje razrušenim i uništenim Seattleom (mjesto radnje) Randall će nailaziti na povremene preživjele. Za neke od njih će morati obavljati neke zadatke, dok će od drugih morati bježati da bi sačuvao živu glavu, sve dok ne stigne do posljednje lokacije koja će služiti kao ‘otkrivenje’, jer se na posljednjoj lokaciji zapravo otkriva dobar dio priče.
Kada govorimo o priči treba reći kako su se developeri potrudili i uz ‘običan’ završetak nam omogućili da, nakon što ispunimo neke uvjete, otključamo i alternativni završetak. Koji je točno završetak ‘onaj pravi’ teško je za reći- to više ostaje igračima da odaberu koji će završetak biti za njih onaj koji zapravo jest.
Ono što igrači mogu znati o samoj priči glavnog lika jest to da je on jedan od rijetkih preživjelih i da želi pronaći svoju ženu i kćer da bi onda nakon toga svi zajedno otišli u ‘Safe Point’ ili Sklonište- jedino sigurno mjesto u gradu za koje se još vjeruje da nije zauzeto od strane Sjena. Kako napredujemo u igri tako se priča polako ‘odmotava’ iako će neki dijelovi biti jasni tek na kraju, što je dobro, jer je ovo još jedan od načina na koji su developeri zainteresirali svoju publiku.
Post-apokaliptični svijet u ‘2.5D-u’
Ono što je isto tako važno za reći jest da je glavna razlika između ‘obične’ verzije i Director’s Cut (osim te što je Director’s Cut verzija ekskluzivno za računala) ta što ova potonja sadrži neke bonus sadržaje, kao što je dodatna razina težine čijim prelaženjem se otkriva alternativni završetak i Survival mod. Sada kada smo riješili razliku između PC i Xbox verzije možemo krenuti na priču.
Sama igra je napravljena na način da je okoliš kroz koji se Randall kreće u ‘2.5D-u’ (nešto između potpunog 3D-a i 2D-a), pozadina i pozadinski svijet je u potpunosti u tri dimenzije. To naravno znači da je pozadinski svijet, koji je u potpunosti u 3D-u lijepo dizajniran, čime Randallovo putovanje kroz napušteni i post-apokaliptični Seattle postaje nešto čemu će se mnogi igrači, a posebice oni survival-horor fanovi vraćati i nakon što dovrše igru.
Kvalitetno renderirani svijet Deadlighta u potpunom 3D-u, dok se igrivi lik, kao i protivnci kreću u dvije dimenzije. U gornjem desnom kutu su pokazatelji zdravlja i kondicije igrivog lika. Treba napomenuti kako različite akcije, poput skakanja, penjanja ili mahanja oružjima troši kondiciju igrivog lika što cijeloj igri daje dodatni ‘survival’ štih.
Preživljavanje, a ne borba
Ono što je mene oduševilo u Deadlightu jest to što je mehanika cijele igra u cijelosti usmjerena na preživljavanje. To ne znači da nećete moći pronaći i koristiti oružja, no to znači da su resursi (streljivo, pribori za prvu pomoć) vrlo ograničeni, što opet poziva na oprez, izbjegavanje borbi s neprijateljima- osim kada je to zaista nužno.
Uz dobre slušalice i uz ugašena svjetla survival element Deadlighta dolazi do punog izražaja. Krikovi, uzvici i zavijanje zombija, atmosferična glazba i ostali zvukovi koji su tu da upotpune ugođaj, srušeni grad, malo metaka, jedna crtica health bara i sjekira- to je sve ono što će pravi fanovi survival horor igre znati cijeniti i to je ono što je definitivno mene privuklo ka ovoj igri.
Kao što sam već rekao igra ‘tjera’ igrače na bijeg, skrivanje, brze reflekse te na sve u svemu izbjegavanje borbi s neprijateljima kojih je puno, a osim toga čak dva-tri zombija su dovoljna za taj neželjeni i frustrirajući ‘Game Over’ ekran i početak od posljednjeg checkpointa.
Slika gore: Randall stoji na autobusu dok su ispod njega Sjene. Primijetite iznad Randalla kabel i stup. I kabel i stup su interaktivni u služe Randallu za bijeg od Sjena. Primjer kako je naglasak igre na planiranju, skrivanju i bježanju od neprijatelja, a ne na borbi.
Najveći naglasak u igri je na rješavanju zagonetki i bježanju od Sjena. Zagonetke kao takve nisu pretjerano teške što znači da će igrači uz malo razmišljanja moći bez ikakvih problema riješiti svaki izazov koji igra pruži pred njih. Neke zagonetke će od igrača zahtijevati guranje sanduka, penjanje preko njega i gašenje struje, dok će druge biti kompliciranije.
Jedan dio igre u cijelosti traži od igrača bježanje i brze reflekse. U slučaju neuspjeha ili nedovoljne brzine jedino što ćemo vidjeti jest ‘Game Over’ ekran i ponovno učitavanje sa posljednjeg checkpointa.
Snimanje igre se radi checkpointima, što znači da se igra snima automatski nakon što igrač dođe do određenog mjesta ili nakon što prijeđe određen dio igre. Sama igra je podijeljena na dijelove, odnosno na činove (Act I, Act II…), a osim bježanja od Sjena, rješavanja zagonetki i priče ono što će isto tako veseliti survival horor fanove jest činjenica da igra sadržava dokumente, kao što su osobne iskaznice, slike i slično- predmete koji govore o ljudima, njihovim životima i tome što i tko su oni bili prije nego što su postali Sjene.
Ne znam što o tome misle mlađe generacije, ali skupljanje dokumenata, njihovo čitanje i na taj način saznavanje o pozadini priče je mene osobno veselilo još od vremena klasika Resident Evila i Silent Hilla za PS One i PS2.
Animacije rađene u obliku stripa
Ono što isto treba reći jest da igra nema animacije kao takve, odnosno da nema animirane scene. Umjesto toga nakon određenog dijela igre pojavit će se nacrtane slike popraćene tekstom koje služe umjesto animacije. Zgodno, grafički nezahtijevno i praktično. Igrači koji su igrali igre poput Metal Gear Solid: Peace Walker su imali priliku vidjeti slično tamo.
Baš kao što je slučaj i s animiranim scenama, ‘stripovske’ scene se pojavljuju da bi igračima detaljnije objasnile jedan dio priče ili jedan segment priče.
Primjer ‘strip-animacije’.
Director’s Cut
Prije samog kraja recenzije treba nešto reći i o Director’s Cut ‘stvari’. Osim što je ova verzija napravljena isključivo za računala i Windowse, Director’s Cut verzija igre, osim bonus završetka ima i bonus mini-igru koja se zove ‘Survival Arena’.
Mini-igra se bazira na spašavanju preživjelih u ograničenom vremenu i na točno određenim lokacijama. Broj Sjena je još veći, što naravno tjera igrače na još veće izbjegavanje borbi i korištenje refleksa. Nakon što jednom završi igru igrač dobiva priliku igrati ‘Nightmare mod’, odnosno mod čijim završavanjem igrač dobiva alternativni završetak igre.
.
Iako je malo prekratak, radi se o vrlo dobrom survival-hororu
Moj jedini prigovor na igru jest taj što je prekratka. Za jedno završavanje će vam otprilike trebati oko 3 i pol sata, što je ipak prekratko. Istina, igra ima dodatni mod, mini-igru, što svakako povećava replay value, ali ne bi bilo na odmet da su developeri ‘ugurali’ još barem 2 sata igre. Ovako nekako djeluje kao da igra završava pomalo ‘odjednom’.
No, bilo kako bilo, Deadlight: Director’s Cut je vrlo dobar survival-horor kojeg bi svaki zaljubljenik u igre, u kojima je naglasak na preživljavanju uz vrlo ograničene resurse, rješavanje zagonetki i izbjegavanje borbi morao prepoznati i odigrati. Svi elementi survival horora su tu, što je dobro za vidjeti, pogotovo iz razloga što je dobrih survival horor igara danas nažalost jako malo, a većina igara koje su nekada bile dobri survival horori su danas hibridi pucačina i prikaza lijepe grafike.
Dokaz da u grafici nije sve i da je definitivno Deadlight: Director’s Cut – igra koja ima velik potencijal ‘zarobiti’ čak i one igrače koji nisu ljubitelji žanra.
Piše: I.H.
