Opće informacije o igri:
- Naziv igre: Alone in the Dark
- Žanr igre: Survival horor
- Proizvođač: Pieces Interactive
- Izdavač: THQ Nordic
- Platforme: Windows, PS5, Xbox Series S/X
- Cijena na Steam platformi: 59.99 eura
- Konačna ocjena: 6.8/10
Usprkos nesumnjivom trudu kojeg je programerski tim uložio u ovu igru, Alone in the Dark, reizdanje klasika iz 1992. godine nije uspjelo prikazati sav svoj potencijal, koji je zaista velik. Uz postojeće asove žanra, kao što su Dead Space Remake, Resident Evil 4 Remake i Alan Wake 2, Alone in the Dark (2024) u pokušaju da postane nešto što će biti općeprihvaćeno od šire igraće zajednice, ostaje nekako na začelju, što je velika šteta.
Bilo je to daleke 1992. godine
Nisam igrao originalni Alone in the Dark. Radi se o igri za koju mnogi, stari, vrlo iskusni ljubitelji horor igara s punim pouzdanjem tvrde da se radi o začetnici survival-horor žanra. Naravno, taj žanr je četiri godine kasnije dodatno ispolirao Capcom sa svojim Resident Evilom (ili Biohazardom u Japanu i ostatku Azije), no Alone in the Dark, igra koju je osmislila programerska kuća Infogrames, bila je začetnica žanra.
Originalni Alone in the Dark iz 1992. godine, za današnje pojmove izgleda vrlo rudimentarno. To nije nikakvo čudo, s obzirom na tehnologiju koja je tada bila na raspolaganju. No iako igra izgleda kako izgleda i usprkos tomu što se ”igra” kako se igra, vidi se da su mnoge igre kasnije posudile mnoge od segmenata Alone in the Dark igre. Naravno, kako je vrijeme prolazilo, tako su ti segmenti bili sve bolji i poliraniji.
Originalni Alone in the Dark iz 1992. godine karakterizirale su pre-renderirane pozadine (fotografije), ono što je postalo poznato kao ”tenk kontrole” i borba protiv čudovišta. Obilježja koja će usavršiti Capcomov Resident Evil u godinama koje slijede. (U nastavku ispod fotografije Resident Evila 1 iz 1996., Resident Evil 3: Nemesis igre iz 1999. i reizdanja prvog Resident Evila, Resident Evil: Remake iz 2002.)
Godine su prolazile. Nakon 2001. i četvrtog nastavka Alone in the Dark igre, čekao nas je prvi ”reboot” ili prvo reizdanje klasika. Radilo se o Alone in the Dark igri iz 2008. godine. O toj igri neću trošiti puno riječi. Samo ću reći da se radi o ispodprosječnoj pucačini koja je povezana s ostalim igrama u franšizi samo po nazivu. I to je to. I onda je došla 2024. godina. Ožujak. Ovaj mjesec. I dobili smo priliku zaigrati novi Alone in the Dark! Mnogi ljubitelji, kako žanra, tako i franšize, sigurno su reagirali s oduševljenjem. Kako i ne bi? Nakon toliko godina čekanja, dobili smo priliku igrati igru koja je svojevrsna začetnica žanra, ali u novome ruhu. S novom grafikom. Na novim platformama.
I nakon igranja igre, nakon prelaženja s oba lika, kakvi su dojmovi? Uh…. Znate onaj osjećaj kada ste gladni, pa odete u obližnju ”kebabdžinicu”, naručite kebab, očekujete odličan obrok koji će utažiti vašu lavovsku glad, sve je dobro, kebab ima sve predispozicije za to, ali….. Nakon što zagrizete osjetite da je okus gumen, meso je premasno, na nekim mjestima nedovoljno, a na nekima previše pečeno. I što ćete? Gladni ste. Nastavite jesti. I dok jedete, maštate o nekom boljem kebabu. Na sličan način može se opisati moje iskustvo igranja Alone in the Dark (2024). Tako blizu, a po nekim stvarima tako daleko….
Grafičke mogućnosti i prezentacija
Počnimo od po meni najmanje važnog segmenta kod neke igre: grafike i grafičkih mogućnosti. Što se izgleda tiče, Alone in the Dark (2024) izgleda lijepo. Može li se mjeriti sa Resident Evilom 4 Remake, Dead Spaceom Remake ili Alan Wakeom 2? Ne baš. Te igre su grafičku prezentaciju igre odvele na jednu novu razinu. No, Alone in the Dark (ili kraće AITD) ipak izgleda jako dobro, povremeno i vrlo impresivno. Ne može se reći da programerski tim nije ovdje dobro odradio svoj posao. Dečki i cure iz Pieces Interactivea na prekrasan su način predočili izglede interijera i eksterijera svijeta u kojem se igra odvija. Svjetlost i sjene izvrsno dočaravaju atmosferu, a magla, koja se pogotovo vidi u ”noćnomornom” svijetu, itekako dobro doprinosi horor osjećaju.
Neki će reći da je to i očekivano, da svaki AAA naslov, koji je izašao na tržište u posljednjih 3-4 godine, mora izgledati lijepo. I to je donekle točno. No bez obzira na to, treba se odati priznanje programerskom timu. Igra će, pogotovo na Windows računalu i pogotovo ako ono sadrži adekvatno snažnu grafičku karticu i procesor, pokazati svoj puni potencijal kvalitete. Playstation 5 verzija izgleda jako dobro, no naravno, ne može se nositi s računalom. Jedini prigovor koji imaj jest taj da igra na trenutke djeluje pomalo ”isprano”. Ako ste igrali Resident Evil 2 Remake iz 2019. znat ćete o čemu govorim. Izuzev toga, grafika, zvukovi, sve je na vrlo visokoj razini i na jako dobar način doprinosi horor atmosferi, onome zbog čega i igramo ovakve igre. No, potentna grafika nije dovoljan razlog da se neka igra označi kao dobar ili inferioran proizvod u odnosu na druge. Kako stoje ostali aspekti?
Alone in the Dark (2024) se svim silama trudi biti horor igra, no iskreno rijetko kada u tome uspijeva
I ovo je velika šteta. Jer, ne može se reći da AITD (2024) ne pokušava biti horor. Zaista pokušava. Od sjene koja pada na prepariranog medvjeda do grotesknih čudovišta, koja se nerijetko znaju pojaviti iznenada, iza vas i u trenutku kada to najmanje očekujete, Alone in The Dark (2024) zaista želi biti survival-horor koji želi biti u rangu s Resident Evilom.
Na trenutke u tome uspijeva. Zaista da. Pogotovo kada prvi puta igrate igru i kada ne znate što će vas čeka iza ugla te hoće li se ona lutka, koja vas zlokobno ”gleda” u kutu, pomaknuti. Dizajn čudovišta je jako dobar. Čudovišta zaista izgledaju kao da su izašla iz neke od noćnih mora Stephena Kinga ili H. P. Lovercrafta i imaju zadatak uplašiti vas. U tome su, priznajem, nekoliko puta i uspjela. Iako volim survival-horor igre, moram priznati da je bilo situacija u ovoj igri kada sam se uplašio i kada nisam znao i nisam želio znati je li ono ispred onih kola bačva ili nešto što nije bačva i što se šulja prema meni. I žao mi je što takvih situacija nema više. Točnije, žao mi je što stvari nakon nekog vremena postanu repetitivne. Ovo pogotovo vrijedi za susrete s čudovištima.
Nakon sat-dva igre i susreta s nekim od stvorenja iz noćnih mora Alone in the Dark (2024) igre, stvari će vam postati dosadne. Borbe su sve manje-više iste. Netko vas napadne, malo se maknete unatrag, potražite neki predmet kojim na primjer, možete zapaliti neprijatelja, to učinite, opalite nekoliko metaka, udarite ga dok je na podu i to je to.
Borba podsjeća na Resident Evil 2 Remake. Nažalost, samo podsjeća.
U biti da budem iskren, borba u Alone in the Dark (2024) sadrži svojevrsne kombinacije Resident Evila 2 Remake i Silent Hilla. Pogotovo onog koji se meni osobno baš nije svidio, a to je Origins. U igri osim vatrenih oružja postoje i hladna, koja se s korištenjem troše i nakon nekog vremena se unište. To samo po sebi zvuči dobro, jer na papiru, dodatno doprinosi napetosti i horor elementima. Tijekom igre ćete pronaći različite vrste hladnih oružja, no ne znam je li to do igre ili su oružja jednostavno tako isprogramirana, no ne mogu reći da sam primijetio nekakvu razliku po snazi između njih. Možda postoje nekakve sitne razlike u dometu…? Ne znam, nisam primijetio. Možda se ovakve stvari dodatno dorade nekim od zakrpa, koje bi trebale uslijediti. No i ovo je jedan od elemenata koji je na papiru zvučao dobro, ali je u praksi podbacio.
Kada govorimo o čudovištima protiv kojih ćete se boriti, ono što treba reći jest da su podijeljeni u nekoliko, da tako kažem, vrsta. Jedni, poput ovog stvora na slici gore, podsjeća na ona čudovišta ”Molded” iz Resident Evila 7. Čudovišta jesu strašna i prvih sat-dva ćete doživjeti da vas prestraše, to stoji. No kasnije se jednostavno počnete navikavati na sve. Nema tu one raznolikosti iz starih igara Silent Hilla ili iz Resident Evila.
Jednostavno je zbog tog velikog truda da igra što više bude kao te igre, Alone in the Dark (2024) postao nešto treće, što nije ni Silent Hill, ni Resident Evil, i Dead Space. I po mom mišljenju, ovo je još jedan propušteni potencijal. Borba je u redu, ali to je to. Da stvari budu gore, borba je ponekad i nezgrapna, stvari ponekad djeluju kao da se radi o nekoj ”indie”, a ne AAA igri, što naravno nije dobro. Kada se sve zbroji i oduzme, radi se o klasičnom, na kakav smo već naviknuli, ”over-the-shoulder” načinu igre, koji je ipak inferiorniji u odnosu na prvake žanra.
Zagonetke su prosječne. Samo prosječne.
U redu, nisam očekivao kompleksnost, kao zagonetka s glasovirom u školi u Silent Hillu 1 ili da morate znati djela Shakespearea kao u Silent Hillu 3, ali sam od zagonetki očekivao više. Velika većina njih osmišljena je na sljedeći način: dođete u neku prostoriju, ondje se nalazi neko pismo, dnevnik ili neka poruka, koja sadrži naznaku rješenja, ispred vas je neki uređaj po kojem treba petljati i to je to. Samo što tekst kojeg ćete pročitati često neće biti rješenje zagonetke, već će se raditi o nepotrebno i previše kompliciranom tekstu koji vas može navesti na pretjerano razmišljanje o rješenju, koje je zapravo jako jednostavno.
Često jednostavnije nego što biste očekivali. I ovo me je razočaralo. Kažem, nisam očekivao ništa pretjerano, ali ako ste igrali igru Resident Evil 4 Remake, znate da ta igra sadrži zagonetke i da su neke od njih komplicirane, ali ništa pretjerano. Alone in the Dark (2024) možda ima jednu ili dvije takve zagonetke. Sve ostale su vrlo jednostavne. Nisu baš ”brain-dead” jednostavne, poput onih u Resident Evil Village igri, no mogle su biti kompleksnije. Šteta što nisu.
Priča ima jako dobre premise, no zbog tekstualnih dijelova naći ćete se u opasnosti da vam ona dosadi ili da se potpuno izgubite (u negativnom smislu).
Alone in the Dark (2024) počinje dobro. Dolazite u napuštenu vilu Derceto, gdje, bez obzira na to igrali li kao privatni istražitelj Edward Carnby ili mlada i potentna Emily Hartwood, morate pronaći nestalog vlasnika vile, Jeremyja Hartwooda. Stvari zaista počinju jako dobro. S obzirom na to da nisam igrao originalnu igru, nisam znao što očekivati i to mi se svidjelo. No ono što mi se nije svidjelo su ogromne količine podataka, datoteka, dnevnika, pisama, knjiga, za koje bi bilo dobro da pročitate, budući da vam otkrivaju detalje vezane uz priču.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv tekstualnih datoteka, knjiga, poruka i ostalih stvari u ovakvih igrama. Sve dok su informacije dozirane. Ovdje nažalost to nije slučaj. Teksta je jednostavno previše, toliko previše da sam nakon oko polovice igre jednostavno izgubio interes za čitanjem svega. Ne kažem da je priča loše ispričana. Nije. Pogotovo ako je ovo identično reizdanje originalne igre. No stvar je u doziranju. Manje je često više. Manje teksta znači više misterije, više tajnovitosti, više stvari koje su otvorene za različitu interpretaciju igrača.
Alone in the Dark (2024), iako se trudio doći ”rame uz rame” sa prvacima žanra, u tome nažalost nije uspio.
I ovo mi je najviše žao, jer potencijal definitivno postoji. Štoviše, nakon što sam prošao igru s oba lika, dojma sam kako je igra puna mnoštva potencijala, koji je nažalost ostao neiskorišten.
Znači li to da se radi o lošoj igri? Ne. Reći da je ovo loša igra bilo bi veliko pretjerivanje. Alone in the Dark (2024) je…. prosječna igra. I to je sve. Prosječna igra, odjevena u lijepo ruho, koje je povremeno osuto greškama (poput plutajućih boca koje na trenutak zarone pa izrone), koja se nažalost ne može nositi s prvacima žanra, kao što su Alan Wake 2, Resident Evil 4 Remake, Resident Evil 2 Remake i Dead Space Remake. Možda bi stvari bile bolje da su se programeri odlučili na nešto jedinstvenije, umjesto kopiranja mnogih modernih obilježja današnjih horor igara. A tu je i cijena, od 60 eura, koja nije malena.
Isplati li se igrati Alone in the Dark (2024)? Da, ako ste tvrdokorni ljubitelj franšize i žanra. No čak i u tom slučaju bilo bi dobro pričekati pad cijene.
Piše: Ivan Hečimović
