Wi-Fi i internet su dva različita pojma. Ponovit ćemo još jednom: to su dvije različite stvari.
Već nekoliko godina Wi-Fi se često koristi kao istoznačnica za pristup internetu. Većina nas koristi „Wi-Fi“ kao skraćenicu za našu kućnu internetsku vezu. Kada putujete, besplatni Wi-Fi se podrazumijeva pod besplatni internet, jer to je zapravo i jedini razlog zašto biste koristili Wi-Fi kad ste negdje vani.
U ovom članku ćemo objasniti razliku između ovih dvaju često krivo interpretiranih pojmova i ponuditi odgovore na druga pitanja vezana uz povezivost. Između ostalog, poznavanje razlike između Wi-Fi-a i internetske veze može vam pomoći u testiranju problema u mreži kod kuće, u kupnji opreme potrebne za stvaranje veze i, najvažnije, u razumijevanju rizika pri korištenju besplatnog Wi-Fi-a.
Wi-Fi
Wi-Fi je jednostavno alternativni način spajanja uređaja na lokalnu internetsku mrežu u odnosu na mrežne kablove. Prije pojave Wi-Fi-a, jedini način međusobnog spajanja uređaja bio je povezivanje fizičkim mrežnim kablovima, što je moglo biti izuzetno nepraktično. Wi-Fi vam omogućava povezivanje uređaja na isti način kao i kod fizičkih kablova, ali bez tih istih kablova. Wi-Fi mreža je zapravo bežična lokalna mreža.
Vlasnik Wi-Fi mreže ima potpunu kontrolu nad mrežom. Može promijeniti ime mreže, lozinku, broj povezanih korisnika, omogućiti ili onemogućiti razmjenu informacija među korisnicima, i mnoge druge mogućnosti. Čak se i Wi-Fi ruter ili ulazna točka može promijeniti ili uključiti/isključiti kad god to poželite.
Kućna Wi-Fi mreža, koju gotovo uvijek podržava ruter, je neovisna od interneta. To znači da svi uređaji na toj mreži mogu uvijek međusobno dijeliti i pohranjivati informacije, printati, streamati lokalne medije itd. Povezivanje na internet, međutim, im omogućava i da pristupe internetskim uslugama poput Skype, Facebooka, Twittera i drugih servisa.
Kako biste povezali kućni Wi-FI s internetom, ruter treba biti povezan na izvor interneta, poput širokopojasnog modema, preko svojeg WAN porta. Kada se povežu, Wi-Fi signal lokalne mreže će stvoriti vezu za svaki uređaj povezan na tu mrežu. Wi-Fi je, dakle, još jedan način spajanja uređaja na internet. To vam objašnjava zašto je ponekad vaš Wi-Fi signal na punoj jačini, a svejedno ne možete pristupiti internetu.
Wi-Fi: Ovo je duljina polumjera koju ulazna točka Wi-Fi signala može pokriti. Tipično, dobra Wi-Fi mreža je najživlja unutar 50 metara od ulazne točke. Udaljenost se, međutim, mijenja ovisno o snazi uključenih uređaja, okolišu i (najvažnije) Wi-Fi standardu. Wi-Fi standard određuje i brzinu bežične veze i to je razlog zašto Wi-Fi može biti kompliciran i zbunjujuć, posebno kada uzmemo u obzir da postoji više Wi-Fi frekvencijskih pojaseva.
Wi-Fi standardi
Wi-Fi standardi određuju brzinu i raspon Wi-Fi mreže. Uglavnom su kasnije izdani standardi retrogradno kompatibilni sa starijima.
802.11b: Ovo je bio prvi komercijalni bežični standard. Nudi solidnu brzinu od 11Mbps i radi samo na pojasu od 2.4GHz. Standard je bio prvo dostupan 1999., a sada je potpuno zastario; međutim, 802.11b klijenti su još uvijek podržani od ulaznih točaka kasnijih Wi-Fi standarda.
802.11a: Slične starosti kao i 02.11b, 802.11a nudi brzinu od 54Mbps, ali mnogo slabijeg dometa, i koristi pojas od 5GHz. I on je sada zastario, iako ga nove ulazne točke podržavaju.
802.11g: Izdan 2003, 802.11g standard je izašao u vrijeme kad je bežično umrežavanje prvi put prozvano Wi-Fi. Standard nudi vrhunsku brzinu od 54Mbps, ali radi na 2.4GHz, što mu dopušta širi domet nego kod 802.11a standarda. Koriste ga mnogi stariji mobiteli poput iPhone 3G i sličnih iz tog doba. Ovaj standard je podržan od ulaznih točaka novijih standarda. 802.11g polako zastarijeva.
802.11n ili Wireless-N: Dostupan od 2009, ovo je bio najpopularniji Wi-Fi standard s mnogim poboljšanjima u odnosu na prijašnje, poput pojasa od 5GHz koji se po dometu može uspoređivati s onim od 2.4GHz. Standard radi na 2.4GHz i na 5GHz pojasevima i započeo je novu eru dvopojasnih rutera koji sadrže dvije ulazne točke, po jednu za svaki pojas.
Postoje dvije vrste dvopojasnih rutera: prilagodljivi dvopojasni (koji više nisu u uporabi) koji mogu raditi na jednom pojasu odjednom, i pravi dvopojasni ruteri koji istovremeno odašilju Wi-Fi signal na oba pojasa.
802.11ac: Ponekad se naziva 5G Wi-Fi. Ovaj najnoviji Wi-Fi standard radi samo na 5GHz frekvenciji i trenutno nudi Wi-Fi brzine do 2167 Mbps (ili još brže s najnovijim čipovima) kada se koristi u quad-stream (4×4) postavkama. Standard dolazi i u 3×3, 2×2 i 1×1 varijantama koje rade na brzinama od 1,300Mbps, 900Mbps, odnosno 450Mbps.
Tehnički gledano, svaka prostorna jedinica 802.11ac standarda je oko četiri puta brža nego kod 802.11n (ili Wireless-N) standarda, pa je mnogo bolja za bateriju (jer mora uložiti manje rada za dostavljanje iste količine podataka). Kod testiranja u stvarnim uvjetima s istom količinom streamova otkriveno je da je 802.11ac do oko tri puta brži od Wireless-N, što je još uvijek prilično dobro.
Uzmite u obzir da su stvarne brzine bežičnih standarda mnogo manje od teoretskih brzina. To je djelomično tako zato što se brzina određuje u kontroliranim uvjetima bez ikakvih interferencija. Najbrži izmjereni rad 802.11ac veze u stvarnome svijetu je oko 90MBps (ili 720Mbps), što je blizu onome Gigabit Ethernet žične veze.
Internet
Opće poznat kao širokopojasna mreža (WAN – wide area network), internet međusobno spaja računala diljem svijeta. U stvarnosti, internet zapravo povezuje mnogo lokalnih mreža preko hrpe rutera. S internetom vaša lokalna mreža više nije odvojena od ostatka svijeta, nego postaje dijelom gigantske svjetske mreže.
Internetsku vezu u pravilu korisnici ne mogu kontrolirati. Osim paljenja i gašenja, jedino što još možete učiniti je platiti za željenu brzinu veze i nadati se da ćete dobiti ono za što ste platili, jer kod nas često to i nije baš slučaj.
Internetska brzina se izuzetno povećala u zadnjem desetljeću. Pred deset godina je brza lokalna širokopojasna veza postizala negdje između 1.5Mbps i 20Mbps; sada je između 50Mbps i 150Mbps, ili čak brža.
Većinu vremena je brzina interneta još uvijek sporija od brzine žične lokalne mreže, koja je ili 100 Mbps ili 1000 Mbps. Za Wi-Fi mrežu, brzina lokalne mreže ovisi o standardima koje Wi-Fi ruter (ili ulazna točka) i povezani klijenti koriste, i ponekad može biti sporija od brze širokopojasne žične internetske veze.
Što to znači?
Sada kada znate razliku izmeđz Wi-Fi-a i interneta, evo vam nekoliko činjenica:
Samo zato što imate Wi-Fi ne znači da automatski imate pristup internetu. Isto tako, posjedovanje jakog Wi-Fi signala nije uvijek isto što i imanje interneta velike brzine. Zapravo, da biste saznali koliko je brz vaš internet, u većini slučajeva ga trebate testirati neovisno od Wi-Fi-a, a možete testirati ovdje.
Imajte na umu da ako koristite Wi-Fi za dijeljenje interneta, tada je brzina interneta ono što želite i trebate saznati. U tom slučaju, Wi-Fi je samo vozilo koje dostavlja internet ka vašem uređaju. To znači da za ugodno surfanje, nije bitna samo snaga WI-Fi signala koju dobijete na uređaj, nego i brzina interneta na koju je WI-Fi spojen.
Što se tiče spajanja na javne i nepoznate Wi-Fi mreže (poput one koja se pojavljuje na vašem ekranu kad ste u kafićima ili restoranima), imajte na umu da će vlasnik mreže potencijalno moći vidjeti sve informacije koje šaljete i primate, uključujući korisnička imena i lozinke, jer se vežete na njegov ruter kako biste dobili internet.
Kada koristite besplatni Wi-Fi, osim ako ulazite na osiguranu web stranicu (na kojoj adresa ili URL počinju s https), nemojte unositi nikakve osjetljive informacije. Još bolje, izbjegavajte koristiti online bankarstvo preko besplatnog Wi-Fija.
Isto tako, javni Wi-Fi poznatih vlasnika, poput zrakoplovne luke ili vašeg ureda, je u pravilu sigurniji za koristiti nego Wi-Fi nekog kafića. Otvorena Wi-Fi mreža koja ne iziskuje nikakvu lozinku niti potvrdu slaganja s uvjetima i odredbama je najriskantnija za upotrebu.
Piše: A.M.
