Prošla godina je bila iznimno plodonosna u pogledu novih survival horor igara, što ponajviše možemo zahvaliti brojnim ”indie” developerima. Polaganim propadanjem i odlaskom sa scene megalomanskih firmi kao što su Konami i Capcom (čiji razvojni timovi su ipak bili zaslužni za nastanak i širenje horor žanra i to kroz njihove igre) te zahvaljujući činjenici da su neki razvojni programi za kreiranje igara sada dostupniji i modabilniji više nego ikada (na primjer Unity engine) sve je veći broj indie developera.
Ovo je svakako dobra stvar jer od mnogih indie kreatora video igara postoji i određen broj onih koji su se već sada razvili u respektabilne timove i stvorili obećavajuće naslove za sve one gladne i žedne horora. Layers of Fear je jedna od takvih igara. Igra u kojoj je naglašen psihološki aspekt, dok je onaj akcijski odsutan, u svoj svijet horora ‘uvlači’ igrača na drugačiji način.
Layers of Fear: Igra ”bez priče”
Layers of Fear nije tipičan horor, u smislu da će igrači od početka imati jasno stvorene premise o tome što se otprilike događa u priči i što se može očekivati, kao što je slučaj u nekim drugim igrama. Umjesto toga, Bloober Team je odlučio privući igrače na drugačiji način.
Igra započinje vrlo kratkim uvodom od nekoliko rečenica iz kojih se gotovo pa i ne može razaznati ništa. Nakon kratkog uvoda i naputka ”Finish it” igrač započinje igru.
Layers of Fear je igra koja se igra iz prvog lica, što znači da svijet u kojemu se igra odvija promatramo iz perspektive igrivog lika. Po mome mišljenju ovo je pun pogodak, jer perspektiva iz prvog lica daje dodatni bonus cjelokupnoj atmosferi, što je najvažnija stavka horor igara, posebice onih koji u sebi imaju psihološki aspekt.
Psihološki aspekt. Layers of Fear je u cijelosti igra koja se bazira na psihološkom aspektu i na tome što igrivi lik (a time i igrač) vidi, čuje i doživljava.
Radnja igre je smještena u prekrasnu vilu iz viktorijanskog doba. Nakon što igrač započne igru vila će izgledati kao i ‘svaka druga’ građevina iz tog doba. Neke sobe će biti otključane i samim time dostupne za razgledavanje i istraživanje, dok će druge biti zaključane i (privremeno) nedostupne. Iako igra započinje praktički ”bez priče” i uz jako kratak i sažet uvod, igrajući i istražujući igrači će vrlo brzo otkriti da ‘tu nešto ne štima’ i da Layers of Fear itekako ima priču.
Layers of Fear: ”Pacifistički” pristup igri samo dodatno naglašava njezinu zlokobnost
Layers of Fear je igra u kojoj ne postoji borba. Nema zombija, nema vampira, nema različitih kreatura na koje smo naviknuli igrajući Silent Hill, Resident Evil ili Fatal Frame. Neki igrači će reći kako horor ne može biti horor ako ne postoji nešto (ili netko) što će igrača progoniti i stvarati onaj kombinirani osjećaj paranoje, grozničavog straha i misli tipa ”jel on sad tamo iza vrata” ili ”imam još samo pet metaka”.
Layers of Fear se ne oslanja na borbu, što ne znači da u igri neće biti ‘opasnih’ situacija od kojih će trebati pobjeći ili koje će trebati izbjeći. Ne želim govoriti o potankostima priče, ali bih htio reći da ovisno o nekim čimbenicima, kao što su interakcija s nekim ‘opasnim’ stvarima (o tome što je opasno igrač će vrlo brzo vidjeti) ovisi i to kakav završetak će igrač dobiti, tako da to treba imati na umu između ostalog.
Layers of Fear: ”Jump-scare” način prestrašivanja i atmosfera
Layers of Fear je igra u kojoj je implementiran takozvani ”jump-scare” (ili na hrvatskom- plašenje ‘iznenada’) efekt. Neki igrači će reći kako je ovaj način malo zastario i kako se u niti jednoj situaciji nisu ‘zapravo’ uplašili, što i jest i nije točno, ovisno naravno o mišljenju svakog pojedinog igrača. Ako ćete igrati igru u pola bijelog dana i još ako je netko pored vas naravno da vas niti jedan ”jump-scare” efekt neće uplašiti.
No horor igre su igre koje od igrača zahtijevaju svojevrstan trud. To znači da, osim što horor igre same ‘stvaraju’ atmosferu, one isto tako žele i od igrača da si ‘sam stvori’ atmosferu. Ovo nadalje znači da se horor igre (a posebno Layers of Fear) igraju kada ste sami, sa slušalicama i po mogućnosti po noći. Tek tada će igrači moći zapravo uživati u onome što ova igra nudi u smislu horor efekta.
Glavni i najvažniji naglasak na Layers of Fear- u je na atmosferi igre. I moje mišljenje je (htio bih reći i to da horor igre igram još od Resident Evila 1 i Silent Hilla 1) da su sa atmosferom ljudi iz Bloober Teama pogodili ‘u sridu’. Atmosfera je jezgra ove igre.
Ono što me je možda i najviše fasciniralo kod ove igre je činjenica koliko igra ima puno sitnih pojedinosti baš što se tiče atmosfere. Svaka od tih pojedinosti, svaki maleni faktor je važan za stvaranje one horor atmosfere kakvu svi ljubitelji horora vole, a Layers of Fear toga ima napretek.
Da bi atmosfera bila kvalitetna potrebno ju je postići. To se naravno radi uz pomoć glazbene podloge i vizualne prezentacije, no recimo prvo nešto o glazbi. Bilo da se radi baš o glazbi, koja je jednog trenutka vesela melodija koju se može čuti na gramofonu, dok je u drugom čudna distrozivna melodija čije puštanje izaziva svojevrsno ”topljenje” sobe ili o šapatima, plaču ili pak zvukova grmljavine, zvučna kulisa Layers of Feara definitivno zaslužuje svaku pohvalu.
Zvučna kulisa se posebice može čuti uz pomoć slušalica, a u kombinaciji sa već spomenutim efektom ‘igranja noću dok smo sami’ Layers of Fear postaje pravi psihološki horor koji nije za svakoga.
Što se tiče vizualne prezentacije, prva stvar koju treba reći jest kako je kvaliteta grafičke prezentacije Layers of Feara na nivou svih novih igara. Igra sama po sebi nije pretjerano zahtjevna, no opet iziskuje konfiguraciju računala od minimalno 4 GB radne memorije, neku noviju grafičku kao i bolji procesor.
Osim toga, igra sadrži i upozorenje kako nije preporučljivo da je igraju ljudi koji boluju od epileptičnih napadaja, jer ih pojedini dijelovi igre mogu izazvati. Sama vizualna prezentacija igre ide ‘rukom pod ruku’ sa zvučnom kulisom, što znači da ovaj ‘smrtonosni duo’ stvara horor ugođaj na jedan vrlo kvalitetan način.
Layers of Fear: ”Ova slika prošli puta nije bila tu”
Vratimo se još malo na priču. Kako igrač bude napredovao kroz nju i polako saznavao o čemu se zapravo u igri radi, tako će se sve češće morati vraćati u jednu prostoriju, a to je atelje. S obzirom da i sama igra u naslovu ima natruhe slikanja (eng. ”layers” što znači slojevi) za pretpostaviti jest da će slikanje i slika biti u prvom planu.
Sada dolazimo do najvažnijeg u priči, a to je skupljanje (odnosno nalaženje) ‘materijala’ za sliku. Igra je podijeljena na nekoliko poglavlja, s time da je u svakom poglavlju najvažniji cilj (uz saznavanje što više detalja o priči kroz pronalaske različitih bilježaka, fotografija i predmeta) pronalaženje jednog od materijala potrebnih za završavanje slike.
Nakon što je slika završena igra ‘završava’. Sama igra ima nekoliko završetaka, a kojeg će igrač dobiti ovisi o nekoliko faktora. Ti faktori, iako često puta vrlo neprimjetni su od iznimne važnosti. Objasnit ćemo to i na primjeru.
Recimo da ste ušli u dnevnu sobu, nasred koje se nalazi velik slika. Ako napravite još nekoliko koraka dogodit će se nešto što će igrača odvesti u jednom smjeru priče. Ako pak igrač odluči okrenuti se i otići iz dnevne sobe, opet će se dogoditi nešto što će igrača odvesti u drugom smjeru, koji može biti vrlo važan za dobivanje drugačijeg završetka.
Kada govorimo o završecima, teško je reći koji je ‘onaj pravi’, ali se može vidjeti koji je ‘bolji’ od kojeg. No svakim završetkom igrač otkriva jedan dio priče koji sam za sebe nije dovoljan da bi se otkrila cijela priča, što igrače tjera na ponovno igranje i ponovno prolaženje kroz ”iste” prostorije vile.
Layers of Fear: Najvažniji su detalji
Još jedna stvar koja je mene privukla ovoj igri (a tih stvari ima poprilično puno) su detalji. Igra posvećuje vrlo veliku pažnju detaljima. Što to znači? To znači da stvari koje su bile tu kada ste prošli puta prelazili igru sada ne moraju biti tu. Ona slika koja je prošlog puta bila onakva sada je ovakva.
One poruke koja je bila na noćnom ormariću sada više nema, iako se igrač nalazi u istoj toj spavaćoj sobi. Upravo taj minimalistički pristup igri (nepostojanje borbe kao takve, velika količina pažnje koja je posvećena atmosferi i detaljima) daje dodatnu čaroliju igri koju će svaki pravi ljubitelj horor igara znati prepoznati, vidjeti i cijeniti. Obratite pozornost na detalje. Layers of Fear ih ima u puno slojeva.
Layers of Fear: Odlična igra kojoj ćemo se često vraćati
Za kraj bih htio reći kako je Layers of Fear jedan od jasnih pokazatelja kako novac ne znači sve i kako da biste stvorili zarazno-igrivu igru ne morate imati ogromnu firmu niti trebate biti poznati i razvikani.
Bloober Team, uz još neke timove i kreatore ”indie” horor naslova nam ulijevaju nadu i govore kako, bez obzira što su neke igre od kojih se očekivalo puno (na primjer Silent Hill) otišle u propast, horor žanr ipak živi i da će preživjeti i to zahvaljujući upornim, inovativnim i strastvenim ljudima koji su uvijek u potrazi za nečim novim. Ova igra je plod toga.
Layers of Fear je zarazna igra koja će igrače definitivno dugo držati prikovanima za zaslone računala i igra koja je barem meni pokazala kako se za postizanje prave atmosfere nije potrebno nešto što je stvoreno da igrača ‘progoni i ubije’. Layers of Fear je igra koja pokazuje da je strah najučinkovitiji ako se primjenjuje – u slojevima.
Piše: I.H.
