Iako su informacijske i telekomunikacijske tehnologije danas nesumnjivo ušle u sve pore života čak i u državi u kojoj živimo, vjerojatno nema objektivnog promatrača koji će ustvrditi da su one postale i nacionalna strateška gospodarska grana. Bez informatike definitivno se više ne može, pa ipak, u aktualnoj gospodarskoj strategiji koju ovih dana i mjeseci provodi naša vlada, ona se spominje tek u blagim naznakama, dok se kao glavni temelji razvoja, primjerice, spominju povoljan geografski položaj ili prirodne ljepote. Posve na tragu ovakvih pastoralnih strateških odrednica jest i nedavna anegdota u kojoj je jedan visoki državni dužnosnik ostao itekako zatečen kada je saznao da hrvatska informatička industrija sa svojih 14 milijardi kuna na godišnjoj razini pridonosi BDP-u otprilike isto kao – svi domaći hoteli i restorani zajedno.
Ovo su samo neki primjeri koji pokazuju kako se propuštaju potencijalne prilike za ozbiljan razvoj poput školovanja što većeg broja informatičkih stručnjaka, ponajviše zbog neznanja, ali i nedovoljne senzibiliziranosti. Uostalom, nije potrebno biti stručnjak da bi se to ustvrdilo, već je dovoljno pratiti domaće medije – u središnjem dnevniku bilo koje od nacionalnih televizija svakodnevno se prikazuju prilozi o gospodarskim granama koje grcaju u problemima, poput poljoprivrede i tekstilne industrije, dok se vijesti iz informatičkog i komunikacijskog sektora doziraju na kapaljku. Kad se to i dogodi, najčešće se predstavljaju kao kurioziteti u kojima se informatički stručnjaci stereotipno prikazuju kao, eto, neki “daroviti kompjuteraši” koji tamo nešto prtljaju po računalima. No zaboravlja se da kao rijetko koja gospodarska grana ICT sektor može Hrvatskoj otvoriti prostor za razvoj, i to mnogo lakše nego u brojnim drugim područjima. Uostalom, brojni primjeri pokazuju da su se domaći informatički stručnjaci sposobni probiti na zahtjevnom svjetskom tržištu svojim rješenjima, čak i kad je riječ o visokospecijaliziranim produktima kao što su posebni sklopovi koji se koriste u zahtjevnoj automobilističkoj industriji, ali i u iznimno kompetitivnoj industriji digitalne zabave i multimedije, gdje svakako nismo velesila, ali imamo nekoliko itekako uspješnih primjera.
Ključan element tog potencijalnog razvoja jest obrazovanje, i to na svim razinama – i ono kojim stvaramo nove informatičke stručnjake i dodatno školovanje već postojeće baze informatičara. No tu su i brojni drugi programi školovanja za sve one koji se u svakodnevnom radu susreću s računalima, jer prema nekim procjenama kao što je i ona Europske komisije, već krajem idućeg desetljeća samo 10 posto zanimanja neće uključivati neki oblik korištenja računala. Neki od takvih programa školovanja naglasak imaju na poslovnoj sferi, a mnogi su prije svega usmjereni na korištenje raznih alata koji su postali sastavni dio velikog broja profesija. No tu je i osnovno informatičko obrazovanje za kojim – iako više nije rasprostranjeno kao u drugoj polovici devedesetih kada je bio najveći bum širenja osobnih računala – još uvijek postoji potreba. Uostalom, da je tako pokazuju i prilično poražavajući podaci o korištenju ICT tehnologija u našoj zemlji.
Najsvježiji podaci Državnog zavoda za statistiku koji se odnose na kraj 2015. godine ukazuju da je upotreba računala i Interneta na zadovoljavajućoj razini samo kod mlađe populacije, više o tome pogledajte ovdje. Istovremeno, korištenje online usluga poput e-bankarstva i e-uprave na niskoj je razini iako je zabilježen blagi porast, a nerazvijena je i trgovina putem Interneta kojom kupuje samo 10 posto ukupnog stanovništva. Ako je baza na ovako niskoj razini, onda je sasvim jasno da niti nadgradnja ne može biti mnogo bolja. No istovremeno valja primijetiti kako ovi podaci ne obuhvaćaju “zlatni standard” suvremene informatičke pismenosti, odnosno Europsku računalnu diplomu ECDL (European Computer Driving Licence) koja danas predstavlja minimalan preduvjet za gotovo sva zanimanja u kojima se koriste računala, poglavito uredska. Nema sumnje da bi podaci koji bi uključivali informatičku pismenost po ovom standardu bili i znatno porazniji od navedenih.
Sve ovo pokazuje kako upravo informatičko obrazovanje predstavlja svojevrsnu ulaznicu u krug razvijenih europskih zemalja koje su naglasak na edukaciju, kao stratešku odrednicu razvoja, stavile znatno ranije nego što su to (za sada samo na papiru) učinili domaći političari. Stoga smo odlučili vidjeti kakva je trenutačna situacija na ovom području u Hrvatskoj – uostalom, upravo oni koji se sada školuju kroz desetak godina predstavljat će okosnicu domaćeg ICT, ali i brojnih drugih sektora, pa o kvaliteti, ali i kvantiteti tog školovanja itekako ovisi gospodarska budućnost Hrvatske.
Danas je nepobitna činjenica da su ljudi koji nemaju barem osnovna informatička znanja totalno nekonkurentni na tržištu rada. To znamo iz bliske suradnje s portalom MojPosao i Zavodom za zapošljavanje te iz praćenja statistike koje obrazovne profile poslodavci traže. 
Tako već danas oko 70 posto poslova koji se traže na portalu MojPosao traži znanje obuhvaćeno ECDL diplomom. Projekcija Europske komisije je da će u idućih deset godina na razini EU prostora postojati samo 10 posto radnih mjesta koja neće zahtijevati neki oblik poznavanja IT-ja. Uostalom, i projekt grada Zagreba i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, kojim su nezaposleni školovanjem stjecali ECDL diplomu, pokazao je da je čak 74 posto polaznika uspijevalo naći radno mjesto u roku od šest mjeseci nakon završetka školovanja, kaže Hrvoje Balen, član uprave Učilišta Algebra.
Zahvaljujući godišnjim istraživanjima koje Algebra već petu godinu provodi zajedno s Prizma centrom za poslovnu inteligenciju, stanje informatičkog tržišta rada u Hrvatskoj dosta je dobro oslikano. U svibnju objavljeno istraživanje o korištenju računala i edukaciji radno sposobnog stanovništva, koje obuhvaća podatke iz protekle godine, pokazuje da se – čak i kad je riječ o radno najintenzivnijem stanovništvu u dobi od 17 do 40 godina – tek trećina njih školovala u posljednjih godinu dana. Kao glavni razlozi za školovanje navode se potrebe posla na kojem se trenutačno polaznici nalaze te osobni interes za usavršavanje, dok je lakše zapošljavanje na listi pri samom dnu. Još su zanimljiviji odgovori onih koji se nisu školovali u zadnjih godinu dana, koji su kao glavni razlog tome naveli da im dodatno školovanje – ne pomaže u životu. Tu je i cijela lepeza drugih odgovora, kao što su nedostatak vremena, financijska situacija ili drugi prioriteti.
Zanimljivo je spomenuti i odgovore ukupnog uzorka ispitanika na pitanje koji su najvažniji uvjeti za nalaženje posla – na samom su vrhu završavanje dobrog fakulteta (misli 49 posto ispitanika) i “imati dobru vezu” (38 posto), dok se stalno školovanje i posjedovanje certifikata o tečajevima nalaze pri samom dnu – da su bitni za pronalaženje posla misli tek devet, odnosno četiri posto ispitanika.
Ovi rezultati pokazuju kako se u Hrvatskoj još niti približno nije razvila svijest o potrebi cjeloživotnog obrazovanja – riječ je o obrazovanju dobne skupine od 15. do 64. godine koja se ne nalazi u sustavu redovnog školovanja – pa čak i oni koji pristupaju takvim programima to prije svega čine zbog zahtjeva posla na kojem već rade. U situaciji opće recesije i velike nezaposlenosti (ljetni pozitivni trendovi zbog sezonskog zapošljavanja u turizmu tek su predah pred posve izvjesnu sumornu jesen) gotovo je nezamislivo da, statistički gledano, postoji takav odnos prema dodatnoj edukaciji, to više jer je u brojnim zemljama upravo obrazovanje glavni faktor koji pomaže pronalaženju novog posla. No nema sumnje da je i ovo jedan od razloga zašto nam je gospodarstvo u ovako nezahvalnoj situaciji.
Hrvatska je, s izuzetkom Bugarske i Rumunjske, svojevrsni rekorder po niskom broju sudionika u cjeloživotnom obrazovanju, jer u njemu sudjeluje tek 2,3 posto odraslih. Za usporedbu, u Europskoj uniji taj prosjek iznosi 9,3 posto, a u nama susjednoj Sloveniji čak 14,5 posto! U mnogim najrazvijenijim europskim zemljama dodatno se školuje preko dvadeset posto stanovnika, sve do Danske gdje se ta brojka bliži trećini ukupne populacije”, kaže Hrvoje Balen navodeći Eurostatove podatke o broju sudionika u cjeloživotnom obrazovanju za proteklu godinu. Ono što posebice uznemiruje jest praćenje ovog postotka kroz dulje vremensko razdoblje, pa je tako vidljivo da je Slovenija u zadnjih deset godina udvostručila broj polaznika cjeloživotnog obrazovanja, dok se u Hrvatskoj postoci mijenjaju tek u decimalama – a u pojedinim godinama čak i u negativnom smjeru!
Sve u svemu, i ovi podaci razotkrivaju surovu domaću zbilju. Istini za volju, u već spomenutom vladinom programu gospodarskog oporavka, kao i u nedavno donesenom Nacionalnom kurikulumu, spominje se cjeloživotno učenje, no pomalo stidljivo i bez konkretnijih odrednica, već uglavnom unutar općih fraza. Srećom, kad je riječ o uporabi informacijske i komunikacijske tehnologije unutar sustava redovnog obrazovanja, kurikulum je mnogo detaljniji te ovom području posvećuje dosta prostora, nažalost uz dosta praznog hoda. Pa ipak, navodi se da je “svim učenicima potrebno omogućiti odgovarajući pristup informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji te da bi se njome trebali služiti u svim predmetima”. Ovo bez sumnje zvuči dobro, ali treba vidjeti kako i kada će se realizirati budući da se zbog poluprazne državne blagajne troškovi režu na sve strane.
Piše: B.K.
