Koliko radne memorije nam doista treba?

Radna memorija je iznimno značajna komponenta u svakom računalnom sustavu, pa tako i u osobnom računalu. U današnje vrijeme većina modernih računala koristi dva tipa memorije DDR3 i DDR4. I dok je DDR3 već jako dugo sa nama, DDR4 se već oko godinu i pol pokušava probiti na šire tržište. Novi je tip memorije najprije bio rezerviran za računala iz višeg segmenta tržišta (X99 platforma) u četverokanalnim kitovima, da bi sredinom prošle godine ušao i u srednji razred sa Z170 pločama i Intelovim procesorima Core šeste generacije u obliku dvokanalnih kitova. Z170 i Skylake procesori su omogućili i veće brzine kitova, pa tako danas najbrži rade na čak 4133 MHz, što rezultira visokom propusnošću.

Brže, više ili oboje?

U zadnjih nekoliko mjeseci su cijene DDR4 memorije počele značajnije padati, pa se već za manje od 1000 kuna može kupiti 16 GB kit (2x 8). Postavlja se pitanje treba li nam ipak toliko radne memorije ukoliko se samo igramo i ne radimo nekakav „ozbiljniji“ posao na računalu. Alternativa je kupiti 8 GB kit (2x 4 GB) koji nominalno radi na višoj frekvenciji, pa će nam i računalo imati bolje performanse, a više novca će možda ostati za neku drugu komponentu. Sve ovo nas je nagnalo da malo istražimo cijelu situaciju, te nakon detaljno provedenih testiranja, pokušamo upravo na ta pitanja dati odgovor.

I premda smo se ovdje primarno fokusirali na DDR4 memoriju, ista stvar zapravo vrijedi i za DDR3 memoriju.
Kod analize koliko nam je memorije zapravo potrebno, možemo najprije krenuti s mjesta gdje će nam svakako dobro doći i brzina i količina. Najočitija uporaba gdje prosječan korisnik ima direktnu korist od brzine memorije je kod korištenja integriranog grafičkog podsustava, bilo da je riječ o Intelovim procesorima ili AMD-ovim APU-ima.
Brže i više je ovdje uvijek u pravilu i bolje, jer integrirani GPU nema svoju vlastitu memoriju odnosno koristi dostupan RAM. Zbog toga se jedan dio radne memorije alocira ili dodjeljuje za potrebe grafičkog procesora, pa je u tom slučaju dobro imati barem 8 ili čak 16 GB. Brzina memorije je iznimno značajna jer moderne grafičke kartice koriste brzu GDDR5 memoriju koja je efektivno puno brža od DDR3 ili DDR4 kitova.
AMD-ovi APU-i mogu iskoristiti do 2 GB sistemske memorije, a kod Intelovih procesora ta brojka iznosi 1,7 GB. Rad u dvokanalnom režimu i viša brzina donosi prednost pri izvlačenju maksimalnih mogućih performansi iz integrirane grafike. Nakon provedenih testiranja možemo reći da ubrzanja nisu zanemariva, a izvlačenje svake dodatne sličice u sekundi će pospješiti performanse u igrama ili eventualno dozvoliti povećanje pokojeg detalja za bolji vizualni užitak.

8 ili 16 GB za gamere?

Kada je pak u pitanju igranje sa moćnijom, zasebnom grafičkom karticom bilo kojeg tržišnog razreda, količina radne memorije nije pretjerano značajna ukoliko imamo minimalno 8 GB u dvokanalnom režimu rada, no kao što ćemo vidjeti 16 GB može donijeti malo bolje performanse u igrama.
Testiranje smo izvršili sa AMD-ovim Radeonima R9 380 4 GB i R9 295X2, te Nvidijinom GTX 960. Isprobali smo desetak igara i nismo primijetili neki napredak prilikom korištenju 8 ili 16 GB radne memorije kod prosječnog broja sličica u sekundi, no lagani porast je bio vidljiv kod minimalnog izmjerenog broja sličica.

Minimalni broj je važan jer upravo on određuje ugodnost igranja i ako primjerice nikada tijekom igre ne padne ispod 30 sličica u sekundi to znači kako ćemo imati gladak gameplay. Kao što vidimo iz tablica porast kod korištenja 16 GB memorije nije potpuno zanemariva, i u pravilu može značiti kako se sa slabijom karticom možemo igrati pri malo višim detaljima ili pak jednostavno uživati u boljem igraćem iskustvu. Ovo je bitno i primjerice kod FreeSynca jer ako možemo osigurati da nam framerate (broj sličica u sekundi) ne pada ispod 30 FPS-a, tada ostajemo u FreeSync načini rada monitora, i uživamo u igri bez tearinga (trganje slike), što bi se u suprotnom dogodilo ispod navedene brojke.

Od viška glava ne boli!

Kada je u pitanju svakodnevno korištenje računala za multimediju, surfanje, obradu fotografija, transkodiranje videa i sličnih aktivnosti ovdje je vrlo teško naći aplikaciju koja treba veću količinu memorije. Naravno, ukoliko je korisnik „neobuzdan“ s količinom otvorenih tabova u nekom od web pretraživača brzo može popuniti 4 ili pak 8 GB radne memorije, no tko zapravo ikada ima otvoreno 50+ tabova?
Malo je drugačij situacija ukoliko često imate potrebu za sažimanjem stvarno velikih količina podataka. Naša svakodnevna upotreba alata kao što je 7-Zip se svodi na kompresiju ili dekompresiju u pravilu manjih datoteka koje nisu naročito zahtjevne i ne troše velike resurse po pitanju radne memorije. Takav alat u pravilu ima koristi isključivo od brzine procesora ili dostupnog broja jezgri. 7-Zip stoga i koristimo kao benchmark alat za mjerenje sirovih performansi procesora, no to u pravilu radimo sa veličinom „dictionary-a“ od 32 MB. Kada tu veličinu povećamo na 128, 192 i više megabajta tada vrlo brzo možemo popuniti 8, 16 ili čak više gigabajta radne memorije. Ono što se tada događa je pad performansi komprimiranja i tu je svakako poželjno imati čim više radne memorije. Stoga, ukoliko imamo potrebu za sažimanjem velike količine podataka obavezan je moćan procesor, ali i veća količina radne memorije.
16 GB memorije nam je zatrebalo pri korištenju Bridge i Photoshop alata i izrade panoramskih fotografija, ili njihovog spajanja u HDR. Kod izrade iznimno velikih panoramskih fotografija Photoshop je uvijek popunjavao preko 10 GB radne memorije, a pri tome je i brzina izvršavanja bila osjetno bolja u odnosu na računalo koji je imao samo 8 GB memorije. Kod HDR-a brzina ovisi o količini fotografija koje spajamo, no također se može osjetiti ubrzanje u radu kada je sistemske memorije više.

Još jedan, vrlo konkretan primjer gdje možemo iskoristiti višak radne memorije je virtualizacija koja je vrlo popularna i kod naprednijih kućnih korisnika. Svako virtualno računalo koristi dodijeljene mu resurse, pa tu vrijedi pravilo da od viška RAM-a glava ne boli. Tako će developeri, svi koji održavaju računala i općenito svi koji koriste računalo u neku svrhu radne stanice/kućnog servera ili jednostavno žele vrtjeti Linux VM na Windows, računalu svakako imati koristi od veće količine RAM-a. Uostalom, za takve se primjene i proizvode kitovi od 64 ili 128 GB.

Radna memorija kao disk

Višak radne memorije odlično može poslužiti i za ubrzavanje pojedinih aplikacija uz pomoć različitih RAM Disk programa, koji koriste RAM kao disk. Princip uključuje kernel bazirani upravljački program, koji se nakon kreiranja predstavlja kao „mass storage“ uređaj, te preusmjerava promet s originalnog spremišta podataka (HDD, SSD) na RAM Disk. Integritet podataka je sačuvan nadopunjavanjem razlika u odnosu na originalne podatke na disku prije gašenja računala.

Jedan takav program nudi i ASUS kod svojih ROG ploča (ili primjerice ASRock sa Xfast RAM aplikacijom), a veliki se porast vidi kada RAM Disk koristimo uz klasični tvrdi disk. Kod modernih i brzih SSD-a je to manje vidljivo, no može pomoći u produžavanju njihovog životnog vijeka, jer smanjuje broj ciklusa zapisa u NAND.
Kupovanje dodatne memorije je skup način dolaska do boljih performansi uz pomoć RAM Disk aplikacija, no ukoliko ste ionako odlučili kupiti 16 GB ili više memorije, ovo može biti dobar način da je i iskoristite
Korištenje CAM/CAD alata u pravilu nije iznimno zahtjevno po pitanju radne memorije, što smo provjerili korištenjem SPECview 12 benchmarka gdje nije bilo razlika između 8 i 16 GB. No, to naravno može ovisiti o samoj veličini datoteka s kojim baratamo u konkretnoj primjeni. Slična situacija je i kod transkodiranja video materijala gdje razlike u performansama nema, te je jasno kako ovdje glavnu ulogu igra samo brzina procesora i broj njegovih jezgri.

Ples gigabajta

Kod uobičajenih uredskog ili multimedijalnog korištenja rijetko kada ćemo vidjeti pravu korist od viška memorije, pa je bolje odabrati malo brži 8 GB dvokanalni kit kako bi imali koristi od veće propusnosti čiji porast je vidljiv u tablicama propusnosti DDR4 memorije. Ukoliko posjedujete veću količinu memorije također je moguće nešto smanjiti i Windows Page File odnosno virtualnu memoriju koju operativni sustav koristi kao sekundarno skladište podataka. Ukoliko računalo nema dovoljno radne memorije tada OS koristi prostor na tvrdom disku (virtual memory), što u nekim slučajevima može dovesti do pada performansi, pogotovo kada je riječ o klasičnom tvrdom disku, a ne SSD-u. Ukoliko imamo dovoljno radne memorije taj se efekt smanjuje, a moguće je i smanjivanje veličine Page File prostora koji OS koristi na disku.

Za kraj možemo zaključiti kako će velikoj većini kućnih korisnika, koji na računalu izvršavaju lakše zadaće i samo se igraju, 8 GB radne memorije biti sasvim dovoljno. Ukoliko je riječ o DDR3 računalu preporuka je nabaviti memoriju minimalne brzine 1866 MHz (poželjno 2133 MHz), a kada govorimo o DDR4 rekli bismo 2400 ili 2666 MHz. Naravno, ukoliko si to možete priuštiti možete odabrati i bržu memoriju, a današnje granice DDR-a 4 su na oko 4133 MHz i kitovima od 128 GB.
Ukoliko pak imate specifičnije zahtjeve i računalo koristite za malo zahtjevnije zadaće poput virtualizacije, kompresije velike količine podataka, obrade fotografija većeg formata, ili imate veći broj aplikacija otvoren u isto vrijeme uz par desetaka otvorenih tabova u web pregledniku, preporučljivo je nabaviti 16 GB.
Što se igranja tiče, vidjeli smo kako direktnu korist od veće količine brze memorije imaju integrirani grafički podsustavi, dok će kod moćnijih, zasebnih malo porasti minimalni broj sličica u sekundi što rezultira boljim gameplayom. Nije zanemarivo, pogotovo ako je svaki „frag“ bitan.
Cijene DDR4 memorije padaju i dobri, brzi kitovi se mogu nabaviti već za oko 1100 do 1200 kuna (pogledati naš test Dominator Platinum i Trident Z kitova u ovom broju), pa nije problem opremiti računalo srednjeg tržišnog razreda sa 16 GB radne memorije ukoliko imamo potrebu za time. S druge strane, 8 GB kitovi brzine 2666 MHz kreću već od 400 kuna, pa se razlika može iskoristiti za bolji procesor, ploču, grafičku karticu ili kakav SSD.

Autor: Krešimir Matanović