Pročitajte kako izgleda kada velika firma pozove mladog novinara na jedan neočekivani event
Ako ste barem jednom, makar površno obratili pažnju na brendove fotoaparata, mogli ste primjetili da su mnogi od njih marke “Canon”. Samo na temelju ovog površnog zapažanja, lako ćemo zaključiti da je to jedna vrlo močna tvrtka kojoj je godišnji profit izražen nekom apstraktno velikom brojkom. Unatoč svemu tome, ugodno sam se iznenadio kad sam dobio poziv na utrku Formule 1 – veliku nagradu Austrije. Održan krajem lipnja, bio je to event koji je istočno-europski ogranak Canon-a (sa sjedištem u Beču) organizirao za svoje vrijedne zaposlenike, ali i za probrano društvo od svega četiri čuvena novinara iz Zagreba. Sve velike firme vrlo dobro znaju kolika je važnost, ne samo klasičnih reklama, nego sveukupnog medijskog eksponiranja svog imena, a novinari su im pritom glavna poveznica s javnošću.
Zato se nas novinare često počasti nekakvim kraljevskim tretmanom, odnosno – konferencijom, eventom ili nečim sličim. Znaju oni da svaki pravi novinar gaji osobitu strast prema besplatnim stvarima, a ta strast je posebno intenzivna u ovo naše sadašnje vrijeme opće besparice. Zato sam kao pravi profesionalac kojeg goni neutaživa novinarska besplatnofilija, razmišljao tek neki jednoznamenkast broj sekunda prije nego što sam na mail poziva odgovorio potvrdno.
Piše: Marko Ćurković
Relativnost
Osobno, kompletan profesionalni sport, pa tako i Formulu 1 već dugo ne pratim pa sam malo ponovio gradivo prije puta u Austriju. Iz onoga što se na Internetu dalo pročitati, moglo se zaključiti da se u velikom cirkusu u poslijednje vrijeme svašta događalo i da bi utrka trebala biti zanimljiva…ali to je bio stav zaljubljenika u motosport koji se ne mora poklapati sa stavom slučajnog posjetitelja-besplatnofila kojem je zanimljivije razmišljati o fenomenu masovne histerije za sportom nego gledati sami sportski događaj. Ako u meni pronalazite sportskog sličnomišljenika, evo malog podsjetnika na događaje iz tekuće sezone 2014.
U Austriji je jedna druga ovosezonska novost dočekana s većim oduševljenjem – nakon 11 godina stanke, Formula 1 se ponovo vratila u Spielberg bei Knittelfeld. Moćna Austrijska firma Red Bull je kupila kompletnu stazu, temeljito ju obnovila i vratil utrku u Štajersku. Ali Austrijski ponos nije bila samo novoobnovljena staza, nego i domaći tim Red Bull koji je zadnje 4 sezone osvajao konstruktorski i vozački naslov. Nacionalni ponos se medijski “nabrijavao” mjesecima prije utrke, tako da su ulaznice bile razgrabljene još krajem 2013. i sve je obećavalo dobru utrku pred prepunim tribinama.
Canon i ja
Ništa od toga mi nije bilo bitno tog subotnjeg praskozorja kad sam se maksimalno neispavan pojvio na parkingu iza Cibone gdje nas je čekao luksuzni kombi. Lagano jutarnje krstarenje autoputom u udobnim sjedalima je kao stvoreno za čvrst san koji se raspada tek u Šentilju, na benzinskoj prije granice Slovenije i Austrije. Na benzinskoj trošim 3 eura na sendvič i to su na kraju bili jednini novci koje sam za vikend potrošio. Stiže i ostatak društva na benzinsku, selimo se u minibus i krećemo dalje. Ulazimo u Austriju ispod Spielfeldskih ventilatora, prolazimo kraj Graz-a i skrećemo prema zapadu. Uskoro silazimo s autoputa i stižemo u malo mjesto Spielberg koje je okruženo Štajerskim brdima i nalazi nedaleko od rijeke Mure.
Subota je i utrka je tek sutra, ali ipak ima dosta ljudi u kampu, gdje je smješten i Canonov kamp, odnosno – logor. Za kamperske pojmove, smještaj nam je bio izuzetno luksuzan. Spavali smo u prostranim catering-paviljonima, na sklopivim krevetima austrijske vojske, u novim vrećama za spavanje koje smo na kraju dobili kao poklon. Obilje luksuza za jednog prekaljenog planinara.
Zvuk
Čim smo stigli, ljudi iz Canona održali su nam kratku konferenciju i predstavili neke nove fotoaparate koje smo dobili na raspolaganje za slikanje utrke. Nisu nas previše davili dugačkom pričom, podjelili nam akreditacije, fotoaparate, upoznali nas s kampom i vrlo brzo je završen taj službeni dio. Ionako je bilo pre-očito da smo svi došli zbog onog neslužbenog dijela – zabave. Na raspolaganju smo imali nekoliko najnovijih Canona, ali nažalost – ništa od čuvenih Canonovih brzih telefoto objektiva koji su kao stvoreni za hvatanje sportske akcije. Tek slabiji EF 17-85 objektiv i novi EOS 1200D su bili najbolje što sam uspio “ugrabiti”.
Brzo smo pohitali na stazu jer je upravo počinjala kvalifikacijska vožnja. Čitao sam na netu da se mnogi žale na loš zvuk novih turbo motora. Moj prvi susret sa zvukom trkaćih bolida je bila upravo ta nova turbo formula.
Prvi dojam je bio impresivan. Nije taj zvuk toliko loš, niti je toliko bitan. Čuje se fućkanje, zviždanje, paranje zraka, začuju se ponekad i gume, a i motor ograničen na 15 000 okretaja lijepo mekeće. Ali, nakon kvalifikacija, F1 bolidi su parkirali u garažu i krenula je utrka GP2 bolida koji imaju 4.0L V8 motore bez turba, ali s još strožim ograničenjem na 10 000 okretaja. Tek kad je to počelo urlati, shvatio sam poantu prigovora na zvuk. Naspram sotonskih urlika V8 motora, nova F1 zaista zvuči kao sušilo za kosu.
Lokalni naboj
Uz F1 utrku, taj isti vikend na istoj stazi, održane su utrke GP2, GP3, Porsche kup i utrka legendi. Sve u svemu, jako puno motosporta, a pošto je to sve skupa zamišljeno kao nacionalni spektakl, program je bio začinjen vratolomijama akrobatskih Red Bullovih aviona, letovima starih povjesnih aviona, a i najnoviji borbeni avion Eurofighter Typhoon je pokazao svoje nevjerojatne sposobnosti iznad staze.
Utrku je pratila golema masa ljudi, a pogled na cijene karata preopterećuje moj centar u mozgu zadužen za računanje napamet. Svak iz Canonove družine dobilo je 100€ vrijednu kartu za subotnju kvalifikacijsku vožnju i 450€ vrijednu kartu za nedjeljnu utrku. Kad bi se u to uračunao trošak za kamp, hranu, prijevoz i sve ostale stavke i kad bi se još to pomnožilo s brojem posjetitelja…količina novaca koja se taj vikend zavrtila u Štajerskim brdima je za mene nepojmljiva. Srećom, naši domaćini su se pobrinuli da nam sve bude maksimalno elegantno, bez kvarenja raspoloženja mišlju o trošku. Gomila raznih alkoholnih i bezalkoholnih pića nam je bila konstantno na raspolaganju u frižiderima, a roštilj se pekao dvaput dnevno. Čak su jedan stol napunili kutijama cigareta i cigara koje smo mogli bez pitanja uzimati. Kad se spustila noć, tulum je spontano počeo, a združene Slovensko-Hrvatske snage su pokazale Austrijancima da nam naprosto savijest i kućni odgoj nedaju da idemo spavati prije njih. Ujutro se budim među zadnjima, odlazim na stazu, ali mi se neda 2 sata sjediti na tribini, pa odlazim u šetnju oko staze, što je đir od dobrih sat i pol. Gomila je ljudi oko staze i sve skupa više sliči na nogometnu utakmicu bez tučnjave, nego na neki glamurozni sport. Sve što sam pretpostavljao u Zagrebu, prije puta – pokazlo se krivo. Uslikao sam dosta fotki s Canonom. Nije to uopće loš aparat za svoju cijenu.
Više me sputavao objektiv koji također nije loš za svoju cijenu, ali je nedovoljan za uvijete Formule 1. Utrka je završila pobjedom Mercedesovih vozača, dok su domaće nade – Austrijski timovi Red Bull i Torro Rosso završili fijaskom gorim od fijaska Janice Kostelić na utrkama na Sljemenu. Tokom cijele utrke su odustala samo 3 bolida – 2 Torro Rossa i jedan Red Bull. Jedina preostala uzdanica domaće publike je završila na 8. mjestu. Za razliku od Red Bullovog tima, ja se doma vraćam u nedjelju kasno navečer, zadovoljan što sam pogledao spektakl na koji nikad sam nebih otišao, osim da mi netko ponovo sve plati. Ili ako se ukinu konstrukcijske zabrane bolidima
