Kamere i horor imaju dugu i fascinantnu povijest. Kamera ima mogućnosti povećati osjećaj straha kroz svoje ograničeno vidno polje, no ne radi se samo o tome. Ovisno o igru koju igrate, kamera može biti samo indikator na to da vas nešto zlo i poremećno traži ili proganja (Outlast) ili kamera može biti vaše oružje (Fatal Frame).
Horor naslov Madison posljednja je u nizu igara, od Fatal framea do Visagea, koja u igraču pobuđuje užas i strah kroz fotografski objektiv. Dobrodošli u MADiSON, horor igru, koja pokušava objediniti sve ono dobro iz horor igara koje smo dosad imali prilike igrati s fotoaparatom kao glavnim ”oružjem”, uz neke nove elemente. Kako je u tome uspjela igra, pročitajte u nastavku recenzije.
Nije sve kao što izgleda da jest
Slično legendarnom demou pod nazivom P.T. iz 2014., mnoge stvari koje vas mogu uplašiti u igri MADiSON proizlaze iz predmeta koji se pomiču ili mijenjaju unutar jezive kuće, čak i bez da ste nužno u interakciji s njima. Sablasni kip Marije mogao bi se pojaviti na kraju hodnika, ali ako se okrenete i pogledate unatrag, nestao je. Ili će možda vrata potpuno nestati ispred vas, zbog čega ćete ozbiljno početi sumnjati je li vam se to počelo priviđati ili ne, što je doduše jedna od prednosti ove igre.
Istraživat ćete kuću, skupljati predmete i koristiti ih za rješavanje zagonetki sličnih onima na kakve ste nailazili ako ste igrali stare Resident Evil igre (znači sve do Resident Evila 4) i Resident Evil 2 Remake, zahtijevajući od vas dobro pregledate sve predmete, poput upaljene svijeće ili uokvirene slike i postavite ih na pravo mjesto kako biste napredovali. Uz to na raspolaganju će vam biti dosta dobra polaroidna kamera, koja pruža prijeko potrebnu svjetlost i daje vam pristup fotografijama, koje se koriste za rješavanje nekih zagonetki u igri.
Iako u igri nema borbe, nema sumnje da je MADiSON igra osmišljena kako bi prvo i najprije prestrašila igrače
Poput Outlasta ili Layers of Fear, u MADiSON-u nema borbe. Neki će reći da ako igra u sebi nema borbe, to znači da nema načina na koji možete ”izgubiti”, što znači da to onda i nije igra u punom smislu te riječi. Iako je istina da MADiSON nije igra u stilu Silent Hilla ili Resident Evila, u prvih nekoliko minuta postat će vam jasno da je igra osmišljena tako da izazove strah kod igrača. Igra se u biti zasniva na istraživanju napuštene i misteriozne vile Madison. U tom smislu, MADiSON je izuzetan, s istinski zastrašujućom atmosferom koja me držala budnim i angažiranim što se same igre tiče, čak i u onim dijelovima igre koji nisu bili baš tako dobri, a i takvih dijelova je bilo, jer ni ova igra, kao uostalom niti jedna druga, nije savršena.
Jedan od najboljih trenutaka u igri dolazi nakon podužeg dijela koji uključuje rješavanje zagonetke, koja od vas zahtijeva kretanje između različitih vremenskih razdoblja kako biste promijenili sadašnjost. Odvija se unutar crkve, gdje se iz obližnje ispovjedaonice može čuti mrmljanje naizgled opsjednute osobe. Nakon rješavanja zagonetke dobit ćete ključ koji otključava ispovjedaonicu. Eh sad, iskreno, nije baš da sam rado želio otići ondje i vidjeti što me ondje čeka, no otišao sam. I imao sam što i vidjeti ondje. Što sam točno vidio, neću podijeliti ovdje, jer ne želim kvariti ugođaj otkrivanja, a vjerujte mi, to je također jedan od pluseva ovakvih igara: otkrivanje novih stvari, dijelova priče, zagonetki i svega ostaloga što vam ukazuje na ono što se točno dogodilo u igri, a što naravno nije ugodno, no to je jedan od razloga zbog kojeg i igramo ovakve igre, zar ne?
Atmosfera MADiSON-a baš onakva kakvu bismo očekivali u modernoj horor igri koja objedinjuje Outlast i Layers of Fear
Od užasavajuće škripe, uzdaha i zvukova kuće, do jezivih fotografija žrtava duž zidova, kao i slika demona od kojih se ledi krv u žilama koje biste očekivali vidjeti samo u svojim noćnim morama, MADiSON apsolutno dominira horor efektom. Iskreno, meni je atmosfera jako važna u horor igrama. Ako je priča dobra, a atmosfera ”šteka”, za mene to jednostavno nije to.
Atmosfera u ovoj igri je po mom mišljenju vrlo dobra. Čak i strašnija od Outlast-a i Layers of Fear i dobar je pokazatelj da su programeri znali što su htjeli učiniti s ovom igrom po pitanju ovog segmenta. Ako se odlučite na igranje ove igre i ako želite biti prestrašeni, svakako preporučujem da je igrate noću, sa slušalicama. ”Uživat” ćete u dobroj horor atmosferi, zbog koje ćete, iako znate da vas ništa ne može ubiti per se, oklijevati s otvaranjem onih vrata koja sada jesu tu, a prije pet minuta nisu bila.
MADiSON dobro koristi ovu mehaniku za stvaranje suptilnog horora. U jednom segmentu, Luca, glavni lik igre, hoda niz hodnik do dnevne sobe svojih bake i djeda nakon što je preživio zastrašujući susret. Kip koji se prethodno nalazio na kraju ovog hodnika iznenada je obavijen tamom i crvenom rasvjetom i izgleda ugašeno. Fotografirajući sliku i mašući njome kako bi je mogli pogledati, vidjet ćete da je slika krvava i spaljena: izdajnički znak glavnog antagonista igre. Bez čak i prikazivanja slike na fotografiji, MADiSON ispunjava igrača strahom jednostavno implicirajući opasnost pred njim, što je svakako ogroman plus ove igre.
Igra također predstavlja horor atmosferu u obliku iznenadnih uzroka strahova ili ”jump scare” efekta. Neki od njih potpuno su nepredvidivi i izazivali su pravi užas kada bi se dogodili. Novi igrači bi mogli biti zatečeni nespremni, ali dugogodišnji igrači horora vjerojatno će ih znati predvidjeti. Nažalost, igra se uvelike oslanja na njih i kako se kraj bližio, nekako djeluju jeftino i frustrirajuće nego zastrašujuće. Njihova sve veća učestalost kako igra napreduje postaje više smetnja nego strah. Posebno su problematični tijekom završne zagonetke, koja igrača vraća na početak ukoliko napravi jednu pogrješku.
Zagonetke su uglavnom dobre. Uglavnom.
Neke zagonetke dobro funkcioniraju. Meni se istaknula posebno ona koja od vas zahtijeva skupljanje i slaganje različitih tanjura prema redoslijedu planeta. Ali druge je dosta teško shvatiti, čak i iskusnijim igračima ovakvih igara. Točnije, dobar broj zagonetki je daleko zamršeniji nego što biste očekivali i često ćete imati dojam kao da nešto radite krivo i da jednostavno ne znate što i kako trebate učiniti kako biste riješili zagonetku. To nije uvijek slučaj, ali dogodilo se nekoliko puta i nisam uživao u tome.
Jedna od najgorih zagonetki tjera vas na vožnju dizalom gore-dolje na pet katova, dok fotografirate prema dijalogu koji dolazi kroz zvučnik. Rješenje nije odmah očito, a čak i kada shvatite što trebate učiniti, pomicanje lifta je užasno sporo, što usporava igru.
Ideja sa ograničenim kapacitetom mogućnosti nošenja predmeta je dobra, ali šteta što nije dobro provedena
Jedna mehanika u igri, za koju smatram da je u biti dobra ideja, ali je nažalost loše provedena jest ograničeni inventar, što vas tjera da koristite sefove za pohranu, od kojih sam naišao na samo dva ili tri u cijeloj igri. To će od vas zahtijevati da se nemali broj puta vraćate dosta puno samo kako biste ostavili neke predmete i uzeli druge. Pregršt predmeta se ne može ispustiti, tako da zapravo imate samo pet dostupnih mjesta.
Luca se kreće dosta sporo, zbog čega su ova vraćanja i putovanja tamo-ovamo još dosadnija i napornija. Shvaćam da su željeli ovu mehaniku preuzeti iz starih RE igara i Resident Evila 2 Remake, ali iskreno, smatram da nije dovoljno truda uloženo u poliranje ove mehanike. Uzmimo u obzir i današnju mladu publiku koja ne voli baš igrati igre u kojima se morate puno vraćati natrag iliti u kojima morate raditi puno ”backtrackinga” i to će biti još jedan od razloga zbog kojeg će neki od igrača možda i odustati prije nego što su je i završili.
Sve u svemu, MADiSON je jedno (vrlo) dobro horor iskustvo.
Ovo ne bih rekao 2002. ili 2003. godine, kada su igraćim tržištem žarili i palili Resident Evil 1 Remake i Silent Hill 1-3, budući da MADiSON, kada se sve zbroji i oduzme, puno zaostaje za tim igrama, bez obzira na sve pokušaje programera. No budući da se nalazimo u razdoblju u kojem igrači baš nemaju priliku uživati u pravim horor igrama u kojima će se dobrano uplašiti zahvaljujući atmosferi, može se reći da je MADiSON u biti jako dobra igra, pogotovo ako ste ljubitelj horora.
Igra ima svoje loše i dobre strane. Dobre su svakako atmosfera, uvodne premise, glavni ”neprijatelj”, mjesto radnje i određen broj zagonetki. No šteta što recimo veći trud nije uložen u poliranje nekih zagonetki i kod osmišljavanja inventara od osam, odnosno često puta pet mjesta. Dodajmo tu i nemali broj situacija kada ćete se morati vraćati daleko unatrag, priču koja se nekada zna dosta odužiti, sporost kretanja lika i ”jump-scare” efekte koji nekada znaju biti više naporni nego strašni i dobili smo jednu, po mom mišljenju sve u svemu dobru horor igru. Vrlo dobru, ako ste ljubitelj žanra.
Platforme: Playstation 4, Playstation 5, Xbox One X, Xbox Series X, Windows
Konačna ocjena igre: 7/10
Piše: Ivan Hečimović
