Besplatne igre (Free-To-Play games ili F2P) svi volimo preuzimati i igrati ih. Osnovni faktor koji utječe na njihovo preuzimanje je jednostavan – ne moramo za njih ništa platiti. Dakle, bez trošenja financijskih sredstava dobivamo igru koja će nas zabaviti te će nam s njom brže proći vrijeme. Sve izgleda vrlo idilično, ali kad pogledamo zaradu takvih igara na svjetskoj razini ocrtavaju nam se milijarde i milijarde dolara.
Odmah na prvu neki korisnici će reći da je logično da besplatne igre zarađuju velike novce zbog oglasa. Navedena tvrdnja je zaista točna. Neke besplatne igre koriste model klika gdje oglašivači plaćaju gejming tvrtki po broju klikova na oglas, a neke će pak koristiti pay-per-view model što znači da tvrtka dobiva zaradu svaki put kad netko vidi oglas.
Generiraju li samo oglasi tako veliku zaradu? Samo djelomično.
Zapravo, ako ste se kao netko tko igra besplatne igre pitali otkud im tolika zarada, to je upravo što gejming tvrtke koje ih proizvode žele ostvariti – uključiti korisnike u cijeli proces bez da su ga svjesni.
Svaki korisnik mora najprije biti svjestan činjenice da besplatne igre imaju drugačiji cilj od onih koje nude cjelovito iskustvo s njihovom jednokratnom kupnjom.
U tradicionalnom smislu igara, ideja je da se igraču proda cjelovito gejming iskustvo u kojem će moći u potpunosti uživati. Kad takva igra ima kvalitetu i vrhunsku izvedbu, više će se njenih kopija prodati i tvrtka koja stoji iza igre imat će veće profite. Jednom kad pojedini igrač kupi igru, tvrtku više ne zanima hoće li je igrati jednom, dva puta ili sto puta te se može reći kako je financijska transakcija ovdje završena.
Veza između igrača/kupca i tvrtke je kod besplatnih igara mnogo drugačija. Tvrtkama koje produciraju besplatne igre pružanje kompletnog igračkog iskustva uopće nije primarni cilj. Pošto se besplatne igre temelje na mikrotransakcijama, njihova je namjera korisnike „održavati“ u procesu igranja (i plaćanja) koliko je god duže moguće. Zabavlja li se korisnik/igrač prilikom igranja besplatne igre nije više najvažnija stavka. To ne znači kako tvrtku koja je proizvela besplatnu igru nije briga da ona bude zabavna, već samo da razlozi nečijeg plaćanja u obliku mikrotransakcija ne moraju nužno proizlaziti iz osobne zabave.
Sada smo došli u sferu psihološkog utjecaja besplatnih igara na korisnike. Mnogi će sigurno pomisliti da su ovo prazne priče jer ne postoji igra u kojoj bi bilo kakav iznos potrošili. Moramo se složiti s takvom tvrdnjom jer kod besplatnih igara mali broj igrača radi mikrotransakcije, no takvim igrama je upravo mali broj korisnika dovoljan da bi bile profitabilne.
Što je s ostalim igračima koji ništa ne plaćaju? Vrlo jednostavno. Tvrtkama koje proizvode besplatne igre upravo treba veliki bazen takvih igrača kako bi protiv njih igrali oni igrači koji rade mikrotransakcije. Veći broj igrača također znači više korisnika koji gledaju oglase, a uvijek će se dogoditi da netko tko je tvrdio da neće trošiti na igru „popusti“ i napravi mikrotransakciju jer ga je nešto previše zaintrigiralo.
Daljnje pitanje bi svakako imalo veze s mikrotransakcijama. Kojim se psihološkim metodama i trikovima besplatne igre koriste kako bi korisnika natjerale na plaćanje?
Lojalnost u besplatnim igrama često znači određene bonuse. Ovaj efekt se koristi u situacijama kada korisnici žele u igri završiti ili kompletirati određeni dio, a ulazak u taj zadatak započet je „umjetno“ tj. sama igra je to odradila umjesto korisnika. Primjerice, u nekoj besplatnoj igri u razgovoru dvojice likova čujete kako postoji misija u kojoj je potrebno prikupiti deset primjeraka određenog predmeta.
Lik s kojim upravljate dobije spomenuti predmet od drugog lika u igri s kojim je imao interakciju i vi ste kao igrač već ušli u zadatak jer je potrebno prikupiti još ostalih devet primjeraka. Iako kao korisnik niste uopće namjeravali krenuti u takvu misiju u igri, sama igra vas je već smjestila na početak misije, a nastavak ponekad može značiti i provođenje mikrotransakcija za dobivanje mogućnosti dovršavanja zadatka.
Iskustvo gubitka mnogo intenzivnije doživljavamo nego kada nešto dobijemo. Kako bi izbjegli gubitak, često radimo kompenzaciju ili „igramo na sigurno“ da zadržimo što imamo u posjedu. Kad se u besplatnoj igri dobije nagrada i igrač mora nešto napraviti da ju zadrži, gubitak se često može spriječiti provođenjem dobivenih uputa. Navedena situacija često može sadržavati i mikrotransakcije jer dolazak do određenog statusa poslije uloženog truda bespovratno se gubi ako se ništa ne poduzme.
Rijetke stvari mnogo se više cijene pa se tako rijetka postignuća ili predmeti u besplatnoj igri gledaju drugačijim očima. Umjetno stvorena nestašica nečega često se koristi i kao marketinški trik, a u besplatnim igrama na sličan način može izazvati potrebu za pribavljanjem. Unikatni predmeti, jednokratne ili vrlo rijetke mogućnosti dobivanja određenih predmeta ili jedinstvene nagrade mogu uvući svakog igrača u mikrotransakciju jer propuštena prilika može biti projicirana kao element kojim se prekida kvaliteta igranja jer se nešto jedinstveno (i time vrlo vrijedno) propustilo uzeti.
Stimuliranje ponašanja igrača nagradama još je jedan klasičan trik kojim se uvjetuju njihovi kasniji postupci. U besplatnim igrama nasumično se ubacuju kompleti nagrada koji igračima pokazuju kako rezultira njihov trud uložen u prelazak određenog nivoa ili u slijeđenje uputa u igri. Ovakvo stimuliranje kompulzivnih radnji ima obrasce kod igara na sreću, a u besplatnim igrama s nagradama se stvaraju navike i očekivanja igrača. Ponekad će za ispunjenje očekivanja biti potrebno provesti mikrotransakciju jer ona može biti faktor koji je potreban kako bi se stiglo do nagrade.
Društveno uspoređivanje mehanizam je koji u besplatnim igrama funkcionira slično kao u stvarnom životu. Možda bi bilo pretjerano krenuti u navođenje narcističkih manifestacija ponašanja, no u besplatnim igrama postoje trenuci kada gledamo druge igrače i njihov uspjeh. Nije rijetkost da će neki zavidjeti drugome na uspjehu u igri u kojoj ga oni nemaju.
Svojevrsni triger za to u besplatnim igrama mogu biti razni oblici rang ljestvica ili posebni predmeti, vještine te statusi koji se mogu dobiti samo putem kupnje, a mogu osigurati bolji status ili nadmoć nad drugim. Uvijek je u besplatnoj igri dobro da su razlike među igračima vrlo male i da ovdje međusobne razlike ne postoje u velikim razmjerima. Besplatne igre s ovim modelom mogu vrlo lako izazvati kompetitivnost kod igrača i oni će nesvjesno krenuti putem osiguravanja boljeg statusa u odnosu na druge.
Navedeni trikovi kod besplatnih igara nisu nešto posebno jer se i mnoge druge industrije njima služe. Dobro ih je znati jer se na taj način može postići određena distanca naspram trošenja financijskih sredstava te se na igranje besplatnih igara gleda iz perspektive korisnika koji razumije kako njihovi mehanizmi funkcioniraju.
Piše: Ervin Mičetić
Hvala autoru za odličan članak, jako poučno!