Danas svi koriste Internet, od onih najmlađih do onih starijih u mirovini, no većina nas ne razmišlja o privatnosti. Zapravo, privatnosti na Internetu praktički više nema. Čim ste vi počeli koristiti Googleove servise, Facebook, Instagram, Foursquare … morali ste toga biti svjesni. Sve navedene stranice/usluge, a i mnoge druge, prate vašu lokaciju, prate što pretražujete, kada to pretražujete i slično. Što mislite na temelju čega vam Google personalizira pretrage i oglase, kako vam na email adresu dolaze reklame za one proizvode koji vas zanimaju, a da se pritom nigdje niste registrirali? Onaj tko želi privatnost mora izbjegavati Internet, a to danas jednostavno nije moguće. Ukoliko idete u srednju školu ili na fakultet, vrlo vjerojatno morate biti spojeni na Internet i dobivati službene materijale. Ako radite projekte ili seminare, morate pretraživati Internet, komunicirati s ljudima, postavljati pitanja po raznim web stranicama itd. Od toga je nemoguće pobjeći, no moguće se zaštititi. Možda ne u potpunosti, no možete svoje tragove po Internetu svesti na minimalnu količinu. Kako? Pa na nekoliko načina, no prije svega pogledajmo malo kako sve to funkcionira.

Internet privatnost

Internet privatnost je zapravo vaše pravo da svoje osobne podatke nekome date ili ne date, te da znate što se s njima događa ako ih date. Da li vi znate zašto vam Google daje 5 GB prostora u oblacima ako koristite njihovu uslugu? Ne zato jer je Google kompanija koja voli svoje korisnike, nego zato jer je vjerojatno zaradila određenu svotu novca na vama i vašim podacima pa vam je zato tih 5 GB slobodno. Naravno, sve više od toga morate platiti što je i normalno. Vi ne znate tko je „treća strana“ te priče i ne znate što oni rade s tim podacima. Ta ista strana može kupiti samo bazu email adresa i onda vam slati reklame i slično. S tim može živjeti većina korisnika, no problem je ako se kupuju podaci kao što je adresa stanovanja, grad, država, broj mobitela… Tada je naša privatnost narušena do kraja. Eksperti koji se bave sa Internet privatnošću i kršenjem istog kažu da je još uvijek to sve u granicama normale, no ima izuzetaka. Jedan izuzetak je Facebook koji sustavno narušava prava svojih korisnika i njihovu privatnost, a ti isti korisnici i dalje koriste taj servis (to više govori o nama, nego o onima koji upravljaju Facebookom).

Korisnici Interneta ne moraju težiti potpunoj anonimnosti nego samo kontrolirati privatne informacije. Kada počnete koristiti neki servis ne morate unijeti sve podatke. Također, ne moraju ljudi na društvenim mrežama znati da vi radite za kompaniju X, da ste u vezi, da za tjedan dana idete na godišnji odmor i da ćete ostaviti prazan stan i slično. Kontrolirajte se i nećete imati nikakvih problema.

Kolačići i ostali tragovi

Ono na što svakako treba obratiti pozornost su HTTP kolačići (engl. cookies) – to su podaci spremljeni na vašem računalu kako bi se automatizirao proces spajanja na određene servise, odnosno kako biste brzo mogli koristiti neke mogućnosti koje ti servisi pružaju i slično. Prilično je naporno stalno upisivati korisničko ime i šifru na svakoj web stranici koju posjetite. Probajte se sjetiti kada ste zadnji put očistili računalo od kolačića, privremenih (temporary) datoteka i slično. Mnogi ni ne znaju da se to može i mora ponekad obrisati!

Uz to, računalo sprema vaše pretrage, odnosno web stranice koje ste posjetili pa vam olakšava ponovno pretraživanje istih. Puno je lakše napisati prva 2 slova web stranice i stisnuti <Enter> nego upisati naziv web stranice. I to sve super funkcionira, no problem je recimo Google Analytics koji skuplja te vaše kolačiće i analizira ih (i prosljeđuje dalje), odnosno postavlja „tracking cookies“ koji prate vašu aktivnost (čak i ne moraju uzeti postojeće podatke spremljene u računalo). I tu leži najveća opasnost. Studije napravljene na području Sjeverne Amerike pokazuju da je oko 39% korisnika svjesno te opasnosti, no reagira prilično rijetko. Postoji mnogo vrsta kolačića (flash, zombie, tracking, evercookies …), ali svi su jednako opasne.

Kako se zaštititi?

Osim kolačića, svaki korisnik mora biti svjestan da osim osobnih podataka ima još nekih parametara koji se zapisuju po Internetu. To je IP adresa koju je moguće sakriti na određeni način, no ona je prisutna u svim paketima koje razmjenjujete putem Interneta, MAC adresa (fizička adresa) vašeg računala ili nekog drugog uređaja koji koristite, brojevi kreditnih kartica koje koristite kada kupujete u web trgovinama (eBay, Amazon …), razni certifikati ako koristite digitalni potpis – mogli bi nabrajati još prilično puno.

Jedan od načina zaštite je korištenje proxy servera. Jednostavnim rječnikom, riječ je o serveru preko kojeg vi izlazite na Internet. Odnosno, sva komunikacija između vas, vašeg računala, i „ostatka svijeta“ ide preko servera koji glumi posrednika i na taj način vas štiti. Znači, ako vi zatražite spajanje na web stranicu, taj zahtjev se šalje na proxy server i on u vaše ime sve odradi. Ne želimo previše ulaziti u kompleksnost istih, no putem proxyja možete biti sigurni da ćete veći dio komunikacije moći obaviti potpuno anonimno. Naravno, neki će to raditi iz sigurnosnih razloga, drugi jer ne žele da se vidi da posjećuju određeni tip web stranica, treći da mogu pristupiti web stranicama koje su možda u njihovoj zemlji zabranjene i slično. Proxy serveri su odlična stvar, no mnogi od njih, pogotovo oni besplatni, su prilično spori jer ih koristi veliki broj ljudi, a oni ne mogu osigurati dovoljno veliku propusnost iz razloga što su besplatni. Oni komercijalni su već druga priča – samo za informaciju, tu govorimo o nekoliko dolara mjesečno za korištenje proxy servera 24/7.

Osim Proxyja, postoji i Incognito mode, odnosno tajni način rada web preglednika koji ne bi trebao ostavljati tragove na računalu. Da li je zaista tako?

Incognito Mode

Incognito mode se još naziva „Stealth mode“ ili „Porn mode“ zato jer se najčešće koristio upravo zbog posjećivanja XXX web stranica. Danas svi moderni web preglednici nude taj specijalni način rada. Usprkos različitim imenima web preglednika ili tvrtkama koje stoje iza njih, svi oni rade na jako sličnom principu. Kada vi pokrenete incognito prozor, vi ste zapravo otvorili novu sesiju (razdoblje za razmjenu podataka) koja se odvaja od postojeće i ima svoju vlastitu povijest, odnosno history i svoje kolačiće. Oni se brišu sa računala nakon što vi zatvorite taj isti prozor. No, to vas i dalje ne čini anonimnim, jer vas oglašivači i eventualno vlasti mogu naći. Na taj način samo ne ostaje trenutačni trag u web pregledniku da ste vi posjetili neku web stranicu.

Dakle, dok imate tako otvoren privatni prozor – download lista, cache, history, forme, šifre – sve se sprema sasvim normalno na računalo, ali prilikom gašenja sesije sve se briše. To znači da u „normalnom“ modu ne možete pozvati te web stranice koje ste posjećivali u privatnom (odnosno, morate ih ponovno upisati, neće vam ih preglednik preporučiti), upisane šifre su zaboravljene i slično. Najveća prednost ovog načina rada je što možete na računalu koje nije vaše bez problema pretraživati što god želite, a da to drugi ne znaju. Bilo da kupujete nekome poklon ili slično, a ne želite obrisati cijelu povijest pretraživanja. To bi moglo biti sumnjivo. Također, kada netko na vašem računalu želi provjeriti svoju email poštu ili se želi spojiti na svoj profil na nekoj društvenoj mreži, vrlo vjerojatno će otvoriti privatni prozor da vi to kasnije ne biste zloupotrijebili – bez obzira koliko ste dobri s tom osobom. Vrijedi i obratno – ako koristite računalo na fakultetu ili u Internet kafiću, svakako surfajte na taj način.

Čak i ako nitko ne dira vaše računalo i vi ste jedina osoba koja ga koristi, korištenje privatnih sesija ima svojih prednosti. Incognito mode u Googleovom Chromeu je super jer se možete u isto vrijeme spojiti recimo na dva ili više Twitter računa što u protivnome nećete moći nego ćete morati koristiti HootSuite ili sličan servis.

Web preglednici i pokretanje privatnog prozora

Većina preglednika pokreće privatnu sesiju na sličan način. Evo pregled za 5 najpopularnijih web preglednika:

Internet Explorer – Privatno surfanje kod IE-a se zove InPrivate, a otvoriti ćete ga tako da stisnete kombinaciju tipki Ctrl + Shift + P ili odabirom opcije „InPrivate Browsing“ iz Tool menija. Ako ne vidite Tool meni, pritisnite samo Alt tipku.

Mozilla Firefox – Kod Mozille je kombinacija tipki kao i kod Internet Explorera: Ctrl + Shift + P ili preko Tool menija možete odabrati privatno surfanje.

Google Chrome – Originalni Incognito mode se nalazi na Chromeu, a pokrećete ga tipkama Ctrl + Shift + N ili odabirom menija u gornjem desnom kutu i pritiskom na opciju „New Incognito Window“. Kada prvi put pokrenete ovaj mod, vidjeti ćete nekoliko osnovnih informacija o privatnoj sesiji, koje smo mi već sve spomenuli u tekstu.

Safari – Naravno da na Safariju ne postoji kombinacija tipki koja bi automatski pokrenula ovu opciju, nego to možete učiniti samo preko menija: Safari -> Private browsing.

Opera – Opera vam dopušta da otvorite privatan prozor, ali i jedan privatni tab ukoliko želite. Kako? Pokraj aktivnog taba nalazi se ikonica „+“. Desnim klikom na nju ćete dobiti meni u kojem samo odaberite „New Private Tab“ ili pritisnite Ctrl + Shift + N za privatni prozor. Obje navedene funkcije možete naći i unutar Tool menija.

Napominjemo još jednom, razlikujte pojmove anonimno i privatno. Privatno znači da se na vašem računalu ne vide tragovi onih stranica koje ste posjećivali, a jedini razlog zašto biste to mogli koristiti je da sakrijete od obitelji ili prijatelja koji koriste vaše računalo, one stranice koje ne želite da oni vide a vi ste ih posjećivali. Anonimno pretraživanje računala znači da vi sakrijete svoju IP adresu, ne ostavljate tragove po Internetu i da ste praktički nevidljivi. Da li je moguće? Pa i je i nije. Teoretski, ne postoji 100%-na zaštita, no postoje neki alati kako biste se sakrili u 99% slučajeva. Jedan od njih je TOR.

TOR

TOR je projekt koji je započela Američka vojska kako bi osigurala nesmetanu komunikaciju u svojim redovima i kako bi ta komunikacija bila sigurna. Oni su od tog projekta odustali (bar u jednoj određenoj mjeri), vrlo vjerojatno jer su našli nove i drugačije načine kriptiranja svojih podataka, a ovaj pristup su preuzeli hakeri, novinari, ljudi koji žele zaštitu, odvjetnici, razni aktivisti itd.

Obični korisnici koriste TOR kako bi anonimno (a ne privatno, kao što je riječ kod incognito moda) mogli surfati po web stranicama, komunicirati sa prijateljima ili posjećivati web stranice koje su zabranjene od strane lokalne vlasti. Ovaj servis, ako ga tako možemo nazvati, ide toliko daleko da preko njega možete podići i web stranicu potpuno anonimno bez da se može otkriti od kuda ste i tko ste uopće.

Vratimo se malo na novinare – TOR je koristio i Julian Assange za komunikaciju sa svojim prijateljima kako bi ostao skriven dok je bježao od svih mogućih agencija i policije koja ga je tražila. Danas ga koriste i novinari na bliskom istoku, mnogi korisnici koji jednostavno ne žele restrikcije na Internetu, entuzijasti koji žele svesti tragove na minimum – nema te skupine ljudi koja ga ne bi mogla koristiti.

Po nama, TOR je alat za one koji žele izbjeći globalni nadzor koji se vrši na Internetu. Paketi koji se šalju putem Interneta (nebitno da li se radi o pjesmi, slici, email poruci …) se sastoje od dva dijela: zaglavlja i tijela. Tijelo prenosi same podatke i ono nije ponekad bitno, kao što je zaglavlje (header). U tom zaglavlju se nalazi IP adresa pošiljatelja i primatelja, portovi koji se koriste, vrijeme, veličina datoteke … mnogo informacija koje običnom korisniku ne znače mnogo, no nekom hakeru ili onima koji nadziru mrežu i podatke znači puno. Upravo da biste to izbjegli, postoji TOR. Vratimo se na početak ovog odlomka – privatni tuneli.

Na koji način TOR radi? Pa prilično je teško za objasniti, no pokušati ćemo što jednostavnije. Recimo da imate 2 računala koji žele preko TOR mreže razmijeniti pjesmu. Prvo računalo – klijent – pokreće softver koji podržava TOR i na računalo skida listu slobodnih čvorova (računala) koji predstavljaju cijelu TOR mrežu (to su tuneli preko kojih ide informacija). Nakon toga odabire nasumično jedan čvor preko kojeg će krenuti komunikacija te skroz nasumično još X čvorova preko kojih će paket doći na cilj. Pošto postoje milijuni dostupnih čvorova nikad ne znate koje računalo je prvo, koje drugo itd. Podaci idu od jednog čvora do drugog prema zadanoj lokaciji, no niti jedan TOR čvor nije svjestan izvora podataka niti krajnjeg cilja. Ti čvorovi jednostavno usmjeravaju paket prema cilju. To naravno ide preko kriptirane veze. Svaki čvor kad primi paket, raspakira jedan sloj tog paketa, pogleda koji je čvor slijedeći i proslijedi mu paket. Slijedeći čvor napravi isto. I tako naprave svi čvorovi do onog zadnjeg koji će krajnjem računalu proslijediti paket. Kada računalo koje je primilo paket želi odgovoriti, ono će napraviti isto, s time da će TOR izgenerirati neki novi put kojim će se paket vratiti na cilj. Jednostavno je takvim paketima nemoguće ući u trag i nemoguće ih je nadzirati.

Zvuči dobro, zar ne? Da, odlično je, no da biste koristili TOR morate instalirati nekoliko softverskih paketa koji se nalaze na web stranici dotičnog projekta (www.torproject.org) , no to je mnogo više od softvera. To je neka vrsta Internet životnog stila – morati ćete promijeniti navike na Internetu, početi se obazirati na sigurnost, paziti na javne certifikate, ključeve … Ako stvarno želite biti anonimni – možete. No, kao što smo rekli u početku – 100%-tna zaštita ne postoji. Kad-tad ćete pogriješiti i negdje ostaviti trag i to je sasvim u redu. TOR se koncentrira na zaštitu podatka koji putuje mrežom, a ne uvijek samo na zaštitu identiteta. Ako želite zaštititi sam identitet, tada biste se trebali maknuti sa svih društvenih mreža, zatvoriti sve profile koje imate, ne skidati torrente, ne gledati pjesme na YouTubeu i slično. Vjerojatno ste i sami svjesni da je to gotovo nemoguće u današnjim uvjetima.

Dodatni softver

Osim incognito moda i TOR-a, postoji na Internetu još hrpa softvera koji vam obećavaju zaštitu, no ne nasjedajte na to. Neki su besplatni, neki komercijalni, no neće vam pružiti ništa više od spomenutih opcija. Recimo, program Fast Hide IP. Softver koji obećava da će vam sakriti IP adresu. Odlično, možda se ona neće vidjeti kada se spojite na neki forum ili web stranicu, no čim vi ostavite komentar, čim pokušate skinuti neki torrent, ona će biti poznata. Ti softverski paketi nisu dovoljno jaki da vam pruže ono što vam obećavaju. Možda bi taj softver bio dobar djeci koja se tek uče služiti računalom i Internetom, pa da ih se zaštiti na jedan način, da slučajno ne odu na neku web stranicu koja će zloupotrijebiti vaše podatke. Često se zna dogoditi da djeca traže crack za popularne igrice pa ih put odvede na .tk ili slične web stranice koje uvijek nešto loše donesu. No, nije tu samo Fast hide IP. Tu su još i Hotspot Shield Elite, Mask Surf Pro, Wise folder hider, File Shredder … Naš savjet vam je – surfajte po provjerenim stranicama, ostavljajte normalne komentare i pazite s kim dijelite svoje privatne informacije. To vam je sasvim dovoljno za 99% situacija u kojima ćete se naći.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here