Europarlamentarci su dana 12. rujna odobrili novi zakon o zaštiti autorskih prava, koji je izazvao jako puno bure u javnosti. Zanimljivo, nakon što je zakon prije koji mjesec odbijen, sada je stigao u ruke Europarlamentaraca u nešto izmijenjenom ruhu, što se pokazalo dobrim za njegovo izglasavanje. No, valja napomenuti kako će zakon sada ići u dodatno ‘peglanje’ gdje će biti izvršeni daljnji koraci kako bi se postiglo da on na kraju bude u cijelosti odobren početkom sljedeće godine.

Zakon je poprilično podijelio javnost i puno je lobija bila s jedne i druge strane. Na kraju je ipak znatno prevagnuo onaj koji je bio za izglasavanje spornog zakon, koji bi mogao zauvijek promijeniti internet kakav danas poznajemo. Iako će zakon (vrlo vjerojatno) biti izglasan za područje Europske Unije, jasno je svima kako će on utjecati na sve kompanije koje rade na teritoriju EU, bez obzira gdje se u svijetu nalazile. Nakon zloglasnog i osporavanog GDPR-a, čini se kako je Europa korak bliže donošenju još jednog zakona koji bi mogao znatno promijeniti ponašanje na internetu.

 

Zašto Europa želi novi zakon?

Ako sagledamo stvari s neke realne točke, bez puno emocija, shvatit ćemo da je novi zakon potreban – ali vrlo vjerojatno ne u tolikom obujmu koji se nastoji progurati. Ne, nismo detaljno analizirali što će novi zakon donijeti i koje će biti njegove problematične strane, no stav podijeljene javnosti je vrlo jasan. Stječe se dojam kako ovaj zakon (kao i kog GDPR-a) pomalo narušava normalno funkcioniranje interneta na koje smo navikli, a ostaje i pitanje hoće li ga i kako uopće biti moguće implementirati u poslovanje tvrtki.


Novi zakon potreban je iz razloga da zaštiti sve one kreativce koji ulažu svoje vrijeme i trud kako bi stvorili neke svoje radove, a koje zatim drugi nemilice kradu. Trenutni mehanizmi za zaštitu autorskih prava nisu baš funkcionalni, jer dopuštaju razne malverzacije i ‘izmotavanja’ onih koji se nađu s krive strane. Naišli smo na nekoliko primjera autora (posebice fotografa) čiji su radovi završili u nečijim oglasnim kampanjama koje su zatim nekim trećim firmama osiguravale profit. Dakako, sve bez ijednog pitanja i bez dozvole autora. I jedna i druga strana svjesne su tog problema i jasno je da se treba nešto mijenjati.

Trenutni mehanizmi autorima omogućavaju da protiv ‘kradljivaca’ podnesu privatne tužbe, što u konačnici uglavnom završava nagodbama. Prvi korak svakako je micanje spornog sadržaja, a zatim slijede rasprave oko toga tko je i kako zaradio na tom sadržaju i zašto nisu plaćena prava autoru. Iako neki sudovi po pitanju autorskih prava rade kvalitetan posao i štite autore, u velikoj mjeri takva praksa još uvijek nije zaživjela. Mnogo je autora koji mjesecima i godinama čekaju svoje nagodbe i koji vode žestoke parnice iz kojih na kraju izlaze bez nekog povrata uloženog novca.

U globalu, svijetlih točaka ima, ali su stvari i dalje dosta loše naklonjene autorima. Zbog toga, potrebno je uvesti neki mehanizam koji će kvalitetnije štiti autore. No, je li to upravo novi zakon teško je reći, jer dobiva se dojam da će s njime svi biti na gubitku – od velikih IT kompanija, preko medijskih kuća pa sve do autora i korisnika sadržaja.

 

Zašto je novi zakon naišao na podijeljenu javnost?

Kao što smo već rekli, dvije su se jake struje borile kako bi zakon prošao ili pao u Europskom Parlamentu. Na kraju su pobijedili zagovornici teorije kako novi zakon mora zaživjeti, dok su si oni koji su branili postojeće stanje ‘ostalih kratkih rukava’. U novom se zakonu pojavljuju svije sporne točke – članak 11 i 13. Ti su članci usmjereni na naplatu autora, ali na jedan delikatan i teško implementirajući način.

Prema tim stavkama zakona, u budućnosti bi Facebook ili Google trebali autorima sadržaja (kojeg korisnici dijele) trebali plaćati korištenje tog sadržaja. Dakle, neka medijska kuća ili autor može samostalno odabrati po kojoj cijeni će se njegov sadržaj moći distribuirati – te će velike IT kompanije morati u tom slučaju plaćati tu naknadu. Također, prema novom zakon velike društvene mreže i razni IT servisi postali bi odgovorni za sadržaj koji korisnici tamo objavljuju. Konkretno, kada bi neki korisnik objavio djelić pjesme na YouTubeu, nekog autora koja je zaštićena, taj isti YouTube bi trebao spriječiti objavu takvog sadržaja.

E sad, s glazbenim zapisima to je još donekle moguće, ali postavlja se pitanje što je s drugom vrstom materijala (video i fotke) koje je znatno teže analizirati i uspoređivati. Trenutno ne postoje alati koji bi omogućavali tako detaljnu selekciju i većina tih velikih servisa bit će u stalnom prekršaju, što bi moglo uzrokovati veliki broj tužbi. Mnogi se pitaju da li bi takav razvoj scenarija (podizanje mnogobrojnih tužbi) moglo natjerati servise poput Facebooka i YouTubea iz Europe? Možete li zamisliti život bez tih servisa? Teško, zar ne?

 

Tko će uopće imati kakva prava na sadržaj?

Ulazimo sada u jako zamršen dio, gdje se malo toga zna i gdje sve postaje problematično. Uzmimo za primjer Svjetsko nogometno prvenstvo koje je iza nas i gdje su tisuće Hrvata hodočastile ruske gradove. Osoba koja je uspjela dobiti ulaznicu za neku od utakmica, zasigurno je stigla na stadion i odmah tamo napravila nekoliko selfija koje je zatim objavila na nekoj od društvenih mreža. Pitanje je, hoće li to novim zakonom biti omogućeno?

Naime, Svjetsko Prvenstvo odvija se pod okriljem čelne nogometna organizacije – FIFA-e. Kako to i priliči jednom brendu, FIFA ima zaštićen svoj vizualni identitet, a polaže i sva prava na događanja na stadionu za vrijeme utakmice. Slijedom toga, osoba koja napravi selfie na stadionu na kojem se vidi neko od obilježja FIFA-e, automatski je u prekršaju ako taj sadržaj ide objavljivati online. Odnosno, Instagram taj njezin sadržaj mora filtrirati i ne objaviti jer se radi o kršenju autorskih prava brenda FIFA. D

akle, ako zakon zaživi u postoječem obliku moglo bi se dogoditi da bi društvene mreže mogle odbijati objaviti sav vaš sadržaj gdje bi sustavi prepoznali obilježja nekog brenda. Pofotkate se u novim tenisicama i idete staviti fotografiju online – ne, neće biti moguće jer štetite brendu patika. Ovo su banalni primjeri koji ukazuju na kompliciranu primjenu novog zakona, koja će dovesti do velike pomutnje na internetu u Europi. Slijedom toga, odlazimo do pitanje implementacije – da li uopće takvo što može zaživjeti na velikim servisima gdje je korisnicima dopuštena objava sadržaja?

 

Može li se novi zakon uopće implementirati u praksi?

Ovo je pitanje svih pitanja, a koje se ponavlja nakon što su nastali veliki problemi oko implementacije GDPR-a. Naime, iako su neke velike IT kompanije više od godinu dana radile na implementaciji GDPR-a u svoje poslovanje, na kraju im to nije uspjelo u potpunosti. GDPR je zamršen zakon u kojem postoji mnogo sitnica koje u potpunosti mijenjaju način online poslovanja, a dio njih trenutno nije primjenjiv u praksi. Nešto slično, moglo bi se dogoditi s novi zakonom o zaštiti autorskih prava. Podsjetimo, dana kada je GDPR stupio na snagu dio velikih kompanija odlučio je napustiti tržište Europe, dio njih pokušao se prilagoditi zakonu ali nisu u tome u potpunosti uspjeli, dok se većina kompanija uopće nije bavila GDPR-om.

Prema svemu iznad navedenom, velike kompanije i servisi bit će ponovo u velikim problemima. Postat će odgovorni za sadržaj kojeg objavljuju korisnici, što je diskutabilno kako god okrenuli stvari. Ne bi li osoba koja objavljuje sadržaj trebala biti odgovorna za ono što stavlja na internet? Zašto bi Google morao pretraživati ogromne baze kako bi saznao da li je neka osoba namjerno ili slučajno objavila neki sadržaj koji je zaštićen autorskim pravima? Umjesto da se educiraju korisnici kako nije poželjno krasti nečiji sadržaj, sada ćemo servise opelješiti za sve propuste koje rade njihovi korisnici? Stječe se dojam da ne rješavamo problem, nego sankcioniramo posljedicu.

Veliki servisi za sada još uvijek nemaju razvijen sustav koji bi mogao kvalitetno i s velikom sigurnošću filtrirati sadržaj koji je pod autorskim pravima nekog drugog. Pitanje je koliko će godina i vremena biti potrebno da se takvo što usavrši i da sustavi sami prepoznaju sadržaj koji je zaštićen autorskim pravima. Nemojmo zaboraviti, da se primjerice na Facebooku svake minute objavi gotovo 300.000 novih postova, 510.000 komentara na te postove, ali i 136.000 fotografija.

Kako na kvalitetan način kontrolirati takve mase podataka? Zvuči li i vama to kao nemoguća misija? No, i u slučaju da velike kompanije i servisi uspiju razviti sustave koji će štiti autorska prava filtriranjem sadržaja, postavlja se pitanje da li će to uništiti sve male igrače koji se pokušavaju probiti na tržištu? Naime, ti mali igrači neće imati financija i znanja da razviju takve sustave, što bi moglo ‘ubiti’ razvoj novih IT projekata na području Europe.

 

Da li su male kompanije izuzete?

Pojavila se u medijima priča kako ovaj novi zakon, za razliku od onog prošlog koji je pao u Parlamentu, ima stavku u kojoj stoji kako su male digitalne tvrtke izuzete novog zakona zaštite autorskih prava. Odnosno, bit će oslobođene dijela pravila koja stoje u zakonu. Ako i tome jest tako, svi se moramo zapitati kakav nam to zakon donosi Europa u kojem neće biti ravnopravnosti i u kojem je legitimno da neki krše autorska prava, a drugima je to zabranjeno?

Zanimljivo, isto se stvar nedavno događala i oko GDPR-a. Naime, države su same mogle birati koga će izuzeti iz GDPR uredbe, a izuzele su upravo državne institucije. Zanimljivo, upravo su državne institucije one koje barataju s najviše osobnih podataka građana, a GDPR ih u ovom slučaju ne obavezuje. Kako je moguće da najveći aparat osobnih podataka bude izuzet zakona koji štiti osobne podatke? Kasnije se to ‘zamaskiralo’ tezom kako izuzeće od GDPR-a ne postoji, već je država samo sebi uskratila plaćanje kazni jer bi prelijevali novac iz svoje blagajne u svoju blagajnu. E sad, što je tu konkretno istina teško je reći.

Uz privatne osobe i malo kompanije, čini se kako postoji i još jedno izuzeće gdje se ‘dozvoljava’ kršenje autorskih prava – a to je stvaranje zabavnog sadržaja. Kada je zakon bio prvi put na čitanju mnogi su rekli kako će zaštita autorskih prava ubiti popularne meme fotke. Za oni koji ne znaju meme fotke su one gdje se uzme neka poznata fotka iz filma ili događanja pa se na nju zalijepi neki tekst koji bi trebao nasmijati korisnika. E da, takve će fotke, zahvaljujući entuzijazmu ljudi koji su ukazali na taj problem, biti (čini se) izuzete iz novog zakona o zaštiti autorskih prava. Zabavan sadržaj dakle ‘može’ kršiti autorska prava, a sav ostali sadržaj to ne bi smio – da li u tome vidite nekakve logike?

 

Hoće li zaista netko nešto zaraditi novim zakonom?

Novi zakon trebao bi pomoći autorima da dobiju pravedniju naknadu za korištenje njihova rada. Iako je to u teoriji sasvim ok (ljudima treba dati što su zavrijedili svojim radom) – u praksi bi se moglo pokazati kontra produktivnim. Činjenica je da svi koristimo internet i da bez njega danas ne idemo nigdje. Gdje tražite informacije o novim filmovima? Na internetu. Gdje rezervirate posjete galeriji? Na internetu. Gdje najčešće slušate glazbu? Na internetu. Činjenica je da autori bez interneta ne mogu, no može li im se pohlepa (za novcem koji zaslužuju) odbiti u glavu?

Zamislite situaciju u kojoj Jennifer Lopez (J Lo) odluči da je njeno ime, tj. nadimak zaštićen i ne želi da se dijeli diljem Facebooka i Google-a bez da oni prethodno plate naknadu. Pri tome, J Lo postavi (bubamo bez veze) 1 dolar za svaku objavu njenog imena na tim servisima. Hoće li Google i Facebook zaista platiti da mogu objaviti njezino ime i članke vezane uz nju? Teško da će išta biti od toga.

Jednostavno, ta će dva servisa vjerojatno ići drugom stranom, gdje će dijeliti sadržaj koji će biti besplatan. Na koncu, J Lo će shvatiti kako bez Facebooka i Googlea – kao da ni ne postoji na internetu – što posljedično znači da nema doticaja s 99 posto svojih fanova. Ako fanovi ne znaju za nju – ona će vjerojatno postati neka bivša zvijezda. Tako da će vrlo vjerojatno ukinuti naknadu koju je tražila i željet će da se njezin sadržaj besplatno dijeli tim velikim servisima, kako bi bila u stalnom doticaju s publikom.

Na kraju, dolazimo do zaključka kako nitko neće ništa zaraditi ovim novim zakonom – a najmanje autori, čija popularnost ovisi o internetu i društvenim mrežama. Uvjereni smo kako će neki autori i dalje zagovarati svoja prava i bolje uvjete, no pitanje je da li će išta bolje dobiti kada veliki servisi i društvene mreže odluče prekinuti suradnju s njima.

Gubitnici će kao i kod GDPR-a biti veliki servisi, na čije će adrese stići mnogobrojne tužbe, koje će malo poljuljati poslovanje. Najgori scenarij koji se može dogoditi jest da neki od tih velikih servisa odluči napustiti Europu, jer nažalost države Europe nisu konkurentne na području online biznisa i pitanje je kako će uopće moći konkurirati nakon novih pravila koja najvjerojatnije stižu? Gotovo sve dobro što imamo na internetu ne dolazi iz Europe, a pravo je pitanje da li smo sposobni jednog dana napraviti vlastitu društvenu mrežu ili video servis?

 

Hoće li se uopće išta promijeniti ako zakon i bude izglasan?

Nešto sigurno hoće, ali mnogi smatraju kako će vrijediti ona poslovica: “tresla se brda, rodio se miš”. Dio Europarlamentaraca priznao je kako ne vide način kako bi trenutni zakon mogao zaživjeti u stvarnosti, jer nemamo alate kojima bismo mogli implementirati ono za što glasamo. Također, mnogi smatraju kako će trebati godine kako bi se ostvarile neke službe koje bi kontrolirale provođenje zakona. Sve je jedna velika pitalica, na koju malo tko ima kakav konkretan odogovor.

GDPR je sada već nekoliko mjeseci na snazi i možemo vidjeti kako su nakon početne euforije svi nekako zaboravili na tu također osporavanu uredbu. Jedina stvar koja je ostala iza GDPR-a su obavijesti o kolačičima na kojima većina korisnika samo klikne Slažem se, bez da uopće pričitaju onu kratku rečenicu. Vjerujemo da i ogroman broj Europarlamentaraca samo klikne Slažem se, bez da išta pročita – kakve li onda koristi o svega?

Novi zakon o zaštiti autorskih prava mogao bi tako postati još jedna u nizu regulacija na koju će se biti nemoguće prilagoditi zbog razno raznih zapleta unutar samog zakona. Internet je moderan medij u kojem ne virjede ista pravila kao u ostalim medijima i zbog toga ga ne možemo izjadnačavati s ostalim medijima. Ponekad se svi pitamo tko donosi te zakone i da li ti ljudi uopće znaju kako funkcionira internet? Ono što je sigurno – treba nam novi zakon o zaštiti autorskih prava koji će bolje štiti autore – no ostaje velika nedoumica da li nam treba u takvom obliku kakavog predlaže Europski Parlament?

Piše: M.Ž.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here